Politika svacega i nicega

Autor: Marinko Culic, Feral Tribune, Split   2007-01-04

Ako hrvatske vlasti misle energetske probleme rješavati s Vatikanom, a ne s Moskvom, koja valjda raspolaže s ipak nešto više bušotina, onda su, brate, zaslužile da ih svi preziru i proklinju, i istodobno vuku za rukav za što im god padne na pamet.

Vazda isto. Na početku svake godine pa i ove političari izlaze s djedamrazovskom vrećom novih obećanja (Sanader – povećanje zaposlenosti i socijalne sigurnosti, Mesić – privredni rast od 7 ili 8 posto...). A i reagiranja su uvijek ista. Mediji se pakosno sprdaju s tim kulama u oblacima, dok šira javnost rezignirano odmahuje rukom, a ove godine je gorčinu i razočaranje iskalila i na osobito upečatljiv način. U anketi međunarodne organizacije Glas naroda, koju je proveo Puls, Hrvatska se našla među pet(!) najpesimističnijih zemalja na svijetu. Aplauz za mrzovoljnog laureata.

Istodobno, hrvatski političari već godinama vode na listama onih kojima građani najmanje vjeruju, pa kada se te dvije stvari spoje dobije se otprilike ovo. Hrvati ne vjeruju u budućnost jer su uvjereni da su im političari toliko upropastili današnjost da se boljemu samo bene mogu nadati. Ali, priča ovdje nije gotova, na neki način tek počinje. Osim ovog kao čađa crnog pesimizma, postoji još nešto što formira, i to ništa manje snažno, kolektivnu psihologiju hrvatskog čovjeka.

To drugo sasvim proturječi, ili se čak do kosti kosi, sa spomenutim radikalnim i ultimativnim razočaranjem u hrvatske političare. Od njih se, naime, u istome dahu s prezrivim kletvama, očekuje puno, previše, tako da ih u prvoj sekvenci vidite popljuvane i zalitane blatom, a već u idućoj ulaštene do najvećeg brončanog sjaja. Od te uglancane statue, koja odjednom navodno može sve, očekuje se da nam riješi sve, čak i najosobnije stvari koje sami nismo u stanju riješiti.

S pravom se jedan kolega nedavno narugao masovnim očekivanjima da politika riješi tako kompleksne i s brdom zamršenih okolnosti skopčane stvari, kao što su nasilje u obitelji, eruptivni porast maloljetničkog kriminala, ubrzano raspadanje međugeneracijske i međuspolne solidarnosti... Paradoksalno, ali ljudi tu puno manje očekuju od Crkve, iako ona deklarativno preuzima odgovornost baš za odnose u tim primarnim (obiteljskim, kvartovskim...) zajednicama, dok su se svjetovna vlast i politika odatle ipak u značajnoj mjeri povukle.

Ali, politika je u nas i sama kriva što joj se na grbaču tovari puno veće breme nego što ga može nositi. Odavno je svjetski trend da političari sužavaju dijapazon svojih nadležnosti i poslova, pogotovo u stvarima koje se tiču idejnih i svjetonazornih pitanja (gdje zauzimaju poziciju dalekih i neutralnih noćobdija), što možda nije uvijek najsretnije i najbolje, ali je naprosto tako. E, ali kod nas je drukčije. Ovdje politika još grebe nosom po nebu i zadaje si ciljeve koje neće moći ispuniti, niti ih treba ispuniti.

U tome su još vidljivi, kao tenkovska gusjenica duboki, tragovi nacionalističke revolucije iz devedesetih, kada se politika željela predstaviti kao svemoćna oračica koja će zaorati sasvim nove brazde u našim životima, da bi samo koju godinu poslije novi vjetrovi uvelike zameli te brazde, ili ih pretvorili u dječje crtarije u pijesku. Dobar (pa, da nije teških posljedica, i zabavan) primjer za to je, recimo, HDZ BiH, koji je u svoje vrijeme predstavljan, možda čak i više nego onaj matični u Hrvatskoj, kao stožerna stranka bez koje nema opstanka Hrvata u BiH.

Naravno, sve objektivne analize otpočetka su govorile sasvim suprotno, tj. da je taj iscjedak HDZ-a u Hrvatskoj zapravo teška štetočina, koja je doslovce pogubna za Hrvate u BiH, pa je bolje da ga nikada nije ni bilo. Ali, zahrđali promidžbeni megafoni nastavili su trubiti svoje bajalice do današnjih dana, sve dok nam se te promidžbene sklepotine nisu doslovce raspale pred očima. HDZ BiH podijelio se na dva posvađana blizanca, za koje zajedno glasa nekoliko puta manje birača nego devedesetih.

A najveću bruku doživljava ovih dana, kada ih kao balavce zove k sebi američki ambasador u BiH Douglas McElhaney, kako bi od njih skrpao koaliciju koja će olakšati formiranje središnje vlasti. Ne, nije nam namjera reći da je ovo reprezentativno i za stanje danas u Hrvatskoj, jer je ona ipak u značajnoj mjeri prošla kroz poslijeratno čistilište koje Hrvati u BiH, pa i cijela BiH, tek trebaju proći. Ali, i Hrvatska je krvavom glavom platila zalijetanja u neke zidove kroz koje se nije moglo (granice na Drini/Romaniji, etnički čista Hrvatska...). A iz tog vremena ostalo joj je, nešto kao refleks u amputiranoj nozi, i da njeni političari postavljaju i druge ciljeve (srećom, na ipak nižoj razini) koji se ne mogu ostvariti, niti ih treba ostvariti.

Takav je, recimo, slučaj s nesretnom odlukom o privilegiranju djece branitelja kod upisa na fakultete, koju je Ustavni sud naprosto morao ukinuti jer se radi o najelementarnijem kršenju ustavne jednakopravnosti u obrazovanju. Da nije toga, tko zna kakve su još ludosti mogle pasti na pamet vlastodršcu. Možda čak i to da se spomenuti privilegij protegne i na ocjenjivanje na ispitima, čime bi dio studenata, ne svojom krivicom, bio prekvalificiran i u neku vrstu plemstva po maču.

Ovdje je pravi trenutak da se kaže da po nekim istraživanjima politika danas ima vrlo ograničeni prostor da mijenja životnu stvarnost, i računa se da ona to može sa svega pet do deset posto. Život bi se, dakle, moglo usporediti s rijekom, koja glavninu svoga toka sama formira, a politiku s vodoprivredom, koja taj tok tek neznatno modificira nasipima, ispustima i sl. To je tako u svijetu. Dajem ruku u vatru da bi ovakvo istraživanje u Hrvatskoj dalo još i puno gore rezultate, jer i bez njega vidimo da političari u nas rasipaju snage na stvari u kojima bi bolje bilo ne učiniti ništa nego ovo što se sada radi.

Kada smo već kod obrazovanja, nasušna potreba bilo bi, recimo, otvoriti dovoljno školskog prostora da se djeca ponegdje još ne guraju u trosmjenskoj nastavi, jer to zvuči naprosto pećinski kada se usporedi sa visokim standardima tzv. Bolonjskog procesa. E, ali našim školskim vlastima je važnije ulupavati novac u uvođenje seksualnog odgoja koji je primjereniji katoličkim sjemeništarcima nego današnjoj mladeži. Naravno, uvijek će se naći roditelja koji žele da im djeca budu odgajana u duhu pogubnosti predbračnog seksa ili maloljetničkog masturbiranja.

Ali, zašto se to onda ne obavlja u okviru vjeronauka, gdje Crkva ionako radi što hoće (umjesto da informira o vjeri, ona formira u vjeri), nego se pokatoličuje i ostatak nastave?! Na taj način država ulazi u prostor gdje joj u civiliziranom svijetu odavno nije mjesto (sloboda da se vjeruje, ali i da se ne vjeruje), i to definitivno učvršćuje i betonira dojam da nje nema dovoljno gdje je potrebna, ali je zato ima i previše gdje nije potrebna.

Njen je posao, na primjer, da osigura zemlji dovoljno energenata da se zimi ne smrzava, a promet joj normalno funkcionira. Ali, ovih dana čujemo za velika okapanja hrvatske države s Rusima oko osiguravanja dodatnih količina ruskog plina, samo zato što je ona prethodno, ugađajući Crkvi i ekološkim udrugama, zaustavila dotok ruske nafte (ali ne i američkog plina) u Omišalj. I to iako istraživanja koja plaća ista ta država govore da je more u omišaljskom kraju najčišće na Jadranu (!!), pa nema razloga da tako i ne ostane.

E pa, ako hrvatske vlasti misle energetske probleme rješavati s Vatikanom, a ne s Moskvom, koja valjda raspolaže s ipak nešto više bušotina, onda su, brate, zaslužile točno ono što smo rekli na početku. Da ih svi preziru i proklinju, i istodobno vuku za rukav za što im god padne na pamet.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu