Daske koje zivot mrace!

Autor: Bojan Munjin, Feral tribune, Split   2006-11-22

U zakasnjelim nacijama, kako kaže Helmuth Plessner, kao što su ove naše, prisustvujemo konstantno šizofrenoj predstavi u kojoj su drama, dekor i glumci tragikomično izmiješani: gusle sa štiklama, haubice s kompjuterima, nacionalizam s avangardom, zločinci sa žrtvama.

Kada govorimo o nacionalističkom sindromu u južnoslavenskim državicama danas, tada ponajprije govorimo o sindromu nesuočavanja s tim istim sindromom. Generalno gledano, političko-psihološka klopka na razvalinama ex-Jugoslavije sadržana je u formuli dobili smo državu, ostalo su sitnice. Temelji svih tih država početkom 90-ih bili su natopljeni morem krvi, isključivošću i mržnjom prema drugima, ali nacionalni i vjerski fundamentalizam nije u dovoljnoj mjeri potaknuo odgovarajuću kontra-kulturu, niti slobodno lebdeću inteligenciju da univerzalne vrijednosti superiorno pretpostavi nacionalnim. Ta lijenost uma s jedne je strane katastrofalna, a s druge razumljiva: u mutljagu novokomponiranog etničkog hedonizma nije samo nacija jedina provokacija koja u tim malim državicama iskušava elementarnu moralnost kako intelektualaca tako i čitavog društva.

U zakaSnjelim nacijama, kako kaže Helmuth Plessner, kao što su ove naše, prisustvujemo konstantno šizofrenoj predstavi u kojoj su drama, dekor i glumci tragikomično izmiješani: gusle sa štiklama, haubice s kompjuterima, nacionalizam s avangardom, zločinci sa žrtvama. U Srbiji se nacionalizam u kazalištu pojavljivao u nekoliko vremenskih faza, osvajao je i elitna kazališta i provinciju i mijenjao je adrese već prema političkim prilikama. Početkom osamdesetih u Srbiji su jeftine nacionalne budnice nicale kao gljive poslije kiše, ali upravo u Beogradu odigrane su tri predstave koje su u pravcu zapaljivog nacionalizma snažno mobilizirale i inteligenciju i narod: Golubnjača u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, Kolubarska bitka u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Kosovska hronika u Narodnom pozorištu.

Zadovoljenje prostote

Bilo je to vrijeme antibirokratske revolucije, masovnih mitinga istine i uvrijeđenog srpskog ponosa koji je na koncu rezultirao Miloševićevim govorom na Gazimestanu i – ratom. U devedesetima, elitna beogradska kazališta su zašutjela usuđujući se tek ponekad javno progovoriti o smradu u vlastitom dvorištu, praveći pri tom (pošteno govoreći) respektabilne predstave (Posljednji dani čovječanstva, U potpalublju, Bure baruta), imajući pritom i malo sreće jer - Milošević nije volio ići u kazalište. Danas se srpski nacionalizam preselio iz centra na periferiju pa su srpska provincijska kazališta - da bi se zadovoljila prostota, kako kaže Nemanja Ranković, umjetnički direktor kazališta iz Užica - prepuna predstava kao što je Noć đenerala (prema tekstu Vuka Draškovića), Despot Stefan, Miloš Veliki, Marko Kraljević ili Ivkova slava...

Beogradska dramska spisateljica Biljana Srbljanović dosta dobro definira stanje u srpskom društvu i kulturi: Cela zemlja liči na drame Dušana Kovačevića, koje podilaze onom najnižem u nacionalnom smislu jer okreću na smešno svaku našu najodvratniju osobinu pa nam nekako dođe milo da živimo kao u dramama Dušana Kovačevića. On, Kovačević, nije tek 'posmatrač': njegov intelektualno politički izbor i ljudi oko njega generišu tu stvarnost da bi ona takva bila i on takvu stvarnost zapravo voli. Tu shizofrenu poziciju srpskog teatra, koji jednom rukom kritizira a drugom rukom miluje srpski populizam, beogradski kazališni kritičar Ivan Medenica opisuje na primjeru najnovije predstave Jagoša Markovića Blues za Mesiju, koja je ovih dana premijerno izvedena u Beogradskom dramskom pozorištu.

Predstava putem narodnjačke muzike 'kritizira' situaciju raspada svih vrijednosti a u suštini ona je zapravo autentični izdanak te mešavine turbo travestitsko narodnjačke kulture i klerikalnog kiča koji je karakterističan za Srbiju u estetskom i ideološkom smislu i pre devedesetih. Navodno kritički nastrojena pozicija prema nacionalnom i društvenom izokreće se ako ne baš u pohvalu onda u aboliranje, ublažavanje i relativizaciju negativnih pojava. Drugim riječima, nacionalizam okrenut naopačke su vodvilji i lake komedije – kako kaže Nemanja Ranković – koje su se igrale u Srbiji dok je ona vodila ratove, a igraju se i danas pa je teško reći da li postoji dominantno srpsko suvremeno pozorište i koherentan repertoar.

Bosna i Hercegovina se podijelila na tri dijela i kada je u pitanju kazalište i kada je u pitanju nacionalizam, ali sveprisutni koncept nacionalnog romantizma pomiješan sa zabavom najnižeg tipa ostao je isti. O tome nastavnik na sarajevskoj kazališnoj akademiji Marko Kovačević kaže sljedeće: Danas se u teatru u BiH može producirati i kič i nacionalni pamfleti, intelektualne nebuloze i konfuzne dramaturške somnambulije, manipulatorske adaptacije književnih djela i populističke ideje, profiterska postratna moraliziranja i ironiziranje socijalističke prošlosti…

U grupu predstava koje su građene na nacionalnim mitovima spada npr. 'Sveti Georgije ubiva aždahu' Dušana Kovačevića, u Narodnom pozorištu Republike srpske iz Banjaluke, 'Bosanski kralj' ili 'Katarina Kosača' u kojima prisustvujemo vraćanju u kraljevsku prošlost Bosne, sa otvorenom romantičarskom čežnjom i isticanjem hude sudbine ovih prostora. Najveći proizvođač predstava populističkog karaktera, kao što je npr. 'Legenda o Alipaši', kojem nema premca je režiser Sulejman Kupusović. U predstavi se do krajnih granica simplificira i banalizira multikulturalnost u BiH i dovodi je se gotovo do estradne slikovnice.

Estradna slikovnica

Slična nacionalno-romantična situacija na kazališnim daskama zbiva se i u Makedoniji i u Crnoj Gori uz dodatak evropskog parfema novonastalih država. Premijera predstava Macedoine – Odiseja 2001 održana je u starom ohridskom amfiteatru, potpomognuta desničarskom partijom VMRO-DPMNE i albanskom nacionalnom partijom DPA (koje su godinu dana prije međusobno ratovale) i uz dugačke govore makedonskog ministra kulture i specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija. Bio je to trenutak ponosa – kako kaže skopski teatrolog Ivan Dodovski - i Makedonija je ponovno otkrivala svoje drevno nasleđe i tumačila ga kao velikodušan doprinos ujedinjenoj Evropi. Po lokalnoj formuli ni na put, ni na dom i s punim plućima crnogorske nezavisnosti – kako kaže teatrologinja Nataša Nelević - funkcioniraju podgoričke predstave u pompoznom izdanju, Gorski vijenac, Montenegrini i Princeza Ksenija od Crne Gore ostavljajući za potrebe intelektualaca dojam kritičkog promišljanja vlastite povijesti, ali i otvarajući široko vrata populističkom uvjerenju da su konačno ostvareni snovi nacionalne slobode.

Na cijelom prostoru južnoslavenskih državica problem je i u tome što su one u mnogo čemu pa i kazalištu ostale autistične tvorevine: na kazališnim akademijama uči se isto ono – ne mičući se od Stanislavskog – što se učilo i prije sto godina, a odlazaka u Evropu i gostovanja teatarskih trupa uglavnom – nema. Model nacionalnih kazališnih kuća koje je s Burgteatrom ustanovio još car Josip II. posijan je posvuda u srednjoj Evropi pa, osim četiri hrvatska narodna kazališta u nas na primjer, postoje iste takve nacionalne drame i narodna pozorišta sve do Bitole u kojima i dandanas buja plijesan u estetskom i nazadnjaštvo u političkom smislu. Direktorica kultne američke trupe La Mamma Elen Stuart, koja je ovih dana posjetila ove krajeve prvi put nakon gostovanja ovog teatra na BITEF-u 1967., izjavila je za New York Times: Za četrdeset godina u estetskom smislu na Balkanu se nije promijenilo ništa.

Konačno, nacionalizam, koji je u Hrvatskoj štipao oči kao slama koja lako gori početkom devedesetih - kada su na pozornicama harali Mile Budak, Jakov Sedlar i Osman - danas se pojavljuje kao nešto o čemu se ne diskutira jer smo konačno postali svoji na svome, o čemu se ne govori jer je politički nekorektno ili koji egzistira kao otrovna i jeftina razbibriga rasističkih viceva. Sjetite se onog patriotskog kukulelekanja nazvanog Kroatenlager ili cmoljave predstave Aretej u kazalištu Gavella koju je njezin redatelj Zlatko Vitez posvetio Franji Tuđmanu ili kabaretskog komada Top Borisa Senkera u zagrebačkom Teatru &TD, koji se bavi vremenom od dolaska Hrvata na more do neumjesnih imitacija Rade Šerbedžije...

Ili već spominjane predstave Fric i pjevačica kazališta Histrion, koja Srbe prikazuje kao ljigavce, a Romkinje kao radodajke. Tu su i predstave koje doduše pokazuju aktualne probleme, ali ne žele ići do kraja – kao &TD-ova Žaba ili Gavellini Sinovi umiru prvi - koje govore o tome kako smo stvarali državu, ali ne i o tome kako smo radili zločine za nju.

Manipulacija etnicitetom

O problemu nacionalnih kontroverzi u hrvatskom teatru kazališna kritičarka Nataša Govedić govori više nego jasno. Problem nije u rasponu između 'dobrog i lošeg Srbina' u hrvatskom teatru; problem je u sadržaju koji se ne izgovara, ne igra i ne problematizira javnim diskusijama. Mislim na ogroman jaz između javnog, 'pravovjernog' nacionalizma koji smo imali u devedesetima i privatnog, osobnim predrasuda obojenog nacionalizma danas. U svakom slučaju, loše je što hrvatski teatar uopće ne obrađuje nacionalizam kao problem, nitko ne radi komade o političkoj i vjerskoj manipulaciji etnicitetom. Mislim da je kulturna politika koju je vodila Račanova vlada i koju sada vodi Sanaderova vlada hotimice slijepa prema dubokim problemima postnacionalističkog poraća, u kojem ekstremna desnica u Hrvatskoj, ali još mnogo više u Srbiji, ima zakonske ovlasti koje bi im po Ustavu istinskih demokratskih zemalja trebale odavno biti onemogućene. Stoga nije čudno da se u teatru igra golema nemoć: kada svi naši parlamenti, sabori i skupštine prestanu biti najeksponiranije pozornice mržnje, sigurno će oživjeti i scenska kritika nacionalizma. A što je veća javna šutnja o lažima etničke propagande, to je veća šansa da ćemo na istu temu kad-tad ponovno slušati govor oružja.

Optimizma za kraj stoga neće biti: Hrvatska kao i ostale južnoslavenske države najvjerojatnije će konačno ući u Evropu preskočivši moralnu obavezu suočavanja s vlastitim nacionalizmom, ali ta crna rupa stalno će se pojavljivati kao neugodna fleka koja će ove kulture podsjećati da jednu stepenicu uz punu svijest – nisu uspjele preskočiti.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu