Bez jezika

Hemonwood   Autor: Aleksandar Hemon, Dani, Sarajevo   2006-10-20

Teško je privilegovanim šupcima razumjeti šta znači živjeti i raditi u okruženju u kojem je skoro sve nečitljivo, pri čemu nema povratka ili izlaza iz te situacije.

Par dana nakon što sam stigao u Pariz, morao sam se, kao stranac, prijaviti u lokalnoj prefekturi. Vizu sam već dobio u Americi, nakon što sam podnio fasciklu punu raznovrsnih, mukom skupljenih dokumenata, ali viza samo omogućava ulazak, a ovdje se mora izvaditi dozvola boravka. Prvo je trebalo naći prefekturu u kojoj se stranci prijavljuju, što sam uspio nakon kraće turneje po nekolikim živopisnim krajevima Pariza. Elem, negdje u 17. arondismanu, u ulici koja se (vjerovatno) zove po velikom reditelju Truffeautu, našao sam zgradu i sobu i šaltere kojih se ne bi postidio nijedan period naše socijalističke izgradnje. Prljav itison, na zidovima izblijedjele objave i propisi, nečisti prozori od kojih je svjetlo nekako posivjelo, odsutna šalterska radnica - sve u svemu neosocijalistička atmosfera koja sugeriše da šta god da ti tu treba, nećeš to lako dobiti. Ja sam, onomad, znao i pričao jezik na kojem se odvijala naša socijalistička izgradnja (a onda i razgradnja), ali fond francuskih riječi kojim raspolažem dovoljan je samo da se u bistrou naruči jedna, slabija, kafa. Otud sam uz pomoć tih nekoliko riječi (Bon jour, madame!), odgovarajućeg dokumenta (pasoš otvoren da se vidi viza), pantomime (na vizu udaram zamišljeni štambilj) i vještina koje su skoro pa u domenu parapsihologije (čitanje misli šalterske radnice, analiza gestova i izraza lica) uspio da dobijem formular koji ću uz pomoć rječnika moći dekodirati i saznati šta mi sve treba za dozvolu boravka.

U tom francuskom uredu, u tom hramu neljudske birokratije, sjetio sam se jednog svog učenika iz vremena kad sam u Chicagu imigrantima predavao engleski. Učenik se zvao Leonid, bilo mu je pedesetak godina i u Sovjetskom savezu, a i poslije u Rusiji, bio je inžinjer. Ja sam tad predavao na početnom nivou, moji učenici su bili prvačići, što je mnogo teže padalo starijim ljudima, koji su svom prethodnom životu bili profesori, pregaoci, portiri - šta god da su bili, bili su to u jeziku na kojem su mogli reći sve što im se govorilo. Jezik im je služio da se u svom okruženju ostvare i objasne i obave sve one rutinske operacije od kojih se sastoji rutinski život: plaćanje računa, kupovina hljeba i mlijeka, vađenje dokumenata. Elem, krajem tog prvog kursa engleskog, gdje su se učile osnovne stvari (Hi! My name is_______ And what is your name?), Leonid je sa dalekog sjevera otišao u centar Chicaga da izvadi ličnu kartu, za šta mu je, što zbog transporta, što zbog birokratije, trebao skoro čitav dan. Misija je bila uspješno obavljena, nakon časa mi je prišao i sa ponosom pokazao svoju ličnu kartu, kao da je diploma, kao da mu je taj dokument bio jedno od najvećih dostignuća u životu. To je bio čovjek koji je, možda, u svom prethodnom životu gradio gigantske brane, mostove ili dalekovode, ali ta lična karta bila mu je jedan od najvećih trijumfa.

Niko ko nije bio u sličnoj situaciji ne može da zamisli kakav je umni i emotivni napor komunikacija bez dovoljno jezika. Niko od onih američkih (ili zapadnoevropskih) šupaka koji od imigranata zahtijevaju da nekim čudom preko noći progovore engleski (ili zapadnoevropski) garantovano ne zna nijedan drugi jezik. A čak i ako ga znaju, nisu ga učili nakon pune smjene u fabrici ili restoranskoj kuhinji, kao mnogi moji učenici u Chicagu od kojih su neki, mučenici, znali zaspati na času. Teško je privilegovanim šupcima razumjeti šta znači živjeti i raditi u okruženju u kojem je skoro sve nečitljivo, pri čemu nema povratka ili izlaza iz te situacije - Leonid je svoju američku ličnu kartu vadio zato što mu je ruska prestala važiti. Osjećaj koji čovjek ima je da život zavisi od jedne riječi, a ta je riječ daleko izvan domašaja.

Sjećam se, tako, bosanske porodice - otac, majka, nena i kćerka - u jednom domu zdravlja u Chicagu, gdje su, kao i ja, čekali na pregled za imigracione čage. To je bilo u doba rata, tek su bili pristigli, mislim iz Potkozarja, prestravljeni kako onim što su iza sebe ostavili, tako i onim što ih očekuje. U čekaonici, nisu bili jedina bosanska porodica, niti jedini pacijenti, a nisu znali ni kad će biti prozvani. Medicinska sestra bi svako malo stupila u čekaonicu i prozvala pacijente, pri čemu se njen američki jezik lomio nad mnogim konsonantima, spektakularno nagomilanim u bosanskim imenima (Hadžirustempašić, Šećerbegović i sl). Kad bi sestra ušla da nekoga prozove, sakateći imena svojih stranih pacijenata, svi članovi bi se napeli kao strune, svi bi skliznuli na ivicu svoje stolice, spremni da skoče ako uspiju da prepoznaju svoje ime. Ta napetost, taj strah da će propustiti svoju jedinu priliku, bila je vidljiva u njihovim tijelima, u nategnutim mišićima, u izrazima lica, u očima koje su, u potrazi za bilo kakvom naznakom, čitale gestove i izraze medicinske sestre - razumijevanje im je bio fizički napor. Da bi se znala cijeniti težina imigrantskog iskustva, da bi se mogao poštovati napor potreban da se nauči jezik, mora se iskusiti situacija, ili joj se barem mora prisustvovati, u kojoj je čovjeku vlastito ime nepojmljivo, u kojoj mu je vlastiti identitet nerazumljiv, u kojoj je povratak u domen u kojem je sve pojmljivo i čitljivo potpuno nemoguć.

Moja situacija u Parizu je, naravno, dramatično drugačija, budući značajno povoljnija i udobnija. Ovdje sam se prebacio svojom voljom, život mi ne zavisi od jedne riječi, a od ponedjeljka neću u fabriku nego na kurs francuskog. Pa ipak, moji roditelji, mnogi članovi moje porodice razbacani diljem svijeta (uključujući i Francusku), mnogi bosanski prijatelji, poznanici i zemljaci prošli su kroz tu pustinju bezjezičnosti - ja sam sada turista na ivici te pustinje, dok su je oni prelazili kao izbjeglice. Pa ipak, uvezan sam u to iskustvo, barem toliko da mogu da sanjarim o tome kako nekog od onih jednojezičnih šupaka, školovanih, o trošku mame i tate na Harvardu ili Sorboni ili Oxfordu, kako jednog od tih boraca za opstanak zapadne civilizacije necivilizovano šamaram nogama.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu