Hrvati u Bosni nisu ugrozeni

Intervju s fra Ivom Markovicem, predavacem na Franjevackoj teologiji u Sarajevu   Autor: Igor Lasic, Feral tribune, Split   2006-10-12

Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju toga stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas. Pa zar je legalno i legitimno držati ljude u ambijentu straha, nepovjerenja, mržnje – nema bolesnijega okvira za čovjeka ni po ljudskom ni božanskom zakonu.

Čuli smo dosta puta da ne valja zakon koji je po Daytonskom sporazumu omogućio da predstavnikom bosanskohercegovačkih Hrvata postane političar bez relativne većine njihovih glasova. Kakav bi izborni zakon uopće mogao pomiriti sve proturječne zahtjeve zainteresiranih strana u i oko zemlje, mirenje nacionalnog uređenja i građansko-demokratskog sustava?

- Temeljni je problem u razlikovanju politike na identitetu, s jedne, i na interesima, s druge strane. Naše nacionalne stranke vode politiku manipulacijom nacionalnim identitetom kao jednodimenzionalnom ljudskom odrednicom, a moderna demokracija je zasnovana na balansu cjeline interesa. Nacionalna se politika može održati samo na vatri straha od drugoga, na redukciji uma, te na mobilizaciji obrambenih energija jednoumlja. Nacionalni lideri u tome odnosu opstaju nedodirljivi herojski diktatori koji se održavaju držanjem puka u osjećanju ugroženosti, a na kraju svaka nacionalna politika završi u pljački i mafiji, u nacionalnoj katastrofi. Dostatan je dokaz Miloševićeva sudbina i njezini nacionalistički odjeci po Balkanu koji još traju. Dayton je zaustavio rat i pokušao zacrtati demokratski razvitak u kojemu bi i nacionalni interesi bili balansirani. Nažalost pokrovitelji pomirenja, međunarodni predstavnici u BiH, nisu znali ili htjeli zaustaviti nacionalističku manipulaciju ratnim ranama i ustrajnu degradaciju puka i tako nisu omogućili zdrav demokratski razvitak. Demokracija nužno raste samo na prosvjetiteljskoj kulturi osobne svijesti i odgovornosti, najkonkretnije na ljudskim pravima, a taj uvjet demokracije međunarodni predstavnici nisu htjeli zaštititi, nisu dostatno isključili ratnike i zločince kako bi se omogućilo liječenje ljudi kao osnova pomirenja, dopustili su da manipuliraju strahom, ugroženošću, mržnjom, dopuštajući u ime demokracije razaranje osnova demokracije. Dakle, nema demokracije u nacionalističkoj politici, to je po svojoj biti diktatura, ni ikakva pravnog sustava koji bi pomirio demokraciju i nacionalizam. Gdje su god na vlasti nacionalne stranke, pripadnici druge nacije su više ili manje obespravljeni, imovina se pljačka, zaživljava politički voluntarizam umjesto društvene odgovornosti. Izlaz je u demokratskom pomaku u kojemu demokracija neće biti svedena na naciju, nego će nacionalni interesi biti jedan segment cjeline interesa.

Nacionalizam je ropstvo

- Također se dosta spominju legalitet i legitimitet hrvatskog predstavnika Željka Komšića iz SDP-a. Oko prvog se uglavnom svi slažu, oko drugog su mišljenja oštro podijeljena. Ivo Miro Jović pokušao je privući veći broj glasova Bošnjaka, što znači da se nije samo SDP držao internacionalistički?

- U ovakvoj ponižavajućoj političkoj situaciji u BiH sprdnja su i legalitet i legitimitet, ovdje su potrebni ljudi i politička kultura koja će na temelju uvažavanja ljudskih prava i osnovnog dostojanstva čovjeka otpočeti izgradnju zdravog društva i demokracije. S tog polazišta, po mojoj prosudbi, najbolji kandidat za Predsjedništvo BiH je upravo Željko Komšić. Evo, javno izjavljujem da sam mu dao svoj glas, ne i stranci, dakle hrvatski glas, i siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda! Normalno da bih volio da Željko ima zdraviju nacionalnu kulturu i poštovanje i da ne definira sebe negacijom vjere, ali ga razumijem u nastojanju da pokaže kako je emancipiran od nacionalističkog ropskog mentaliteta. Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju toga stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas. Pa zar je legalno i legitimno držati ljude u ambijentu straha, nepovjerenja, mržnje – nema bolesnijega okvira za čovjeka ni po ljudskom ni božanskom zakonu. Tko voli ovog bosanskog čovjeka i BiH neće govoriti o ugroženosti, nego će uzeti ta prava koja garantira sav evropski demokratski i duhovni okvir i pomoći će tom narodu da na svojoj zemlji, u svojoj domovini, u suživotu, povjerenju, dogovoru s drugima, izgrađuje život dostojan čovjeka.

- HDZ je proigrao bjanko-povjerenje većine hrvatskih birača i sam se doveo do kraha. Može li se od toga očekivati nešto izrazito pozitivno, ili će potiskivanje favorita većine hrvatskih birača povećati osjećaj političkog vakuuma i traume?

- HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH. Nije se u njih našao netko poput Ive Sanadera u Hrvatskoj da tu nacionalističku stranku okrene standardima demokracije umjesto nacionalističke obmane. Normalno da lideri te stranke kao stručnjaci obmane nemaju ništa drugo ponuditi narodu osim samih sebe i svoje taštine, pa se moraju gurati za pozicije po tim kriterijima sebičnosti i taštine. Valja imati na umu da je taj ambijent pogodan za mafiju i da su tu prisutni standardi mafije, podjela teritorija, atentati, likvidacije, kriminal, pljačka imovine, kako se vidi i u Srbiji, Hrvatskoj i BiH. Eto, u Hrvatskoj nema većeg skandala, a da u njemu nisu upleteni bivši nacionalistički vlastodršci, da ne govorimo o Srbiji i BiH. Dugo će društvu trebati da očisti društvene službe od mafije koju su stvorili nacionalisti i počne djelovati na pravnim osnovama.

Crkva i demonski ambijent

- Hrvatski premijer Ivo Sanader nastupio je prije i poslije izbora u Bosni i Hercegovini prilično nevješto, u rasponu od eksplicitne podrške novom HDZ-u do pokušaja nemiješanja u unutarnje stvari BiH. Kako komentirate ponašanje službene Hrvatske prema BiH i Hrvatima u BiH, prema izborima?

- Najbolje je da Hrvatska pomogne Hrvatima u BiH da uzmu sudbinu u svoje ruke, a ne da ih okrutno upotrebljava za svoje potrebe. Neka Hrvatska pomogne povratak Hrvata u Posavinu umjesto da s njima izgoni Srbe iz Hrvatske. Neka Hrvatska provjeri koliko je uložila u ostanak bosanskih Hrvata u Hrvatskoj, a koliko za povratak u Bosnu; neka Hrvatska provjeri koliko je nastojala istisnuti iz pamćenja Bosnu i kao hrvatski prostor, a koliko je nastojala zadržati taj prostor i kao hrvatski; neka uostalom provjeri koliko je dobila sposobnih ljudi iz BiH u koje nije ništa uložila kako se ne bi pomislilo da BiH silno košta Hrvatsku. Bolje bi bilo političarima iz Hrvatske da potiču zdravu demokratsku kulturu u Hrvata u BiH i da pomognu da BiH kao cjelina postane funkcionalna država, a ne da svoj ugled razapinju na politici koja nema nikakve perspektive.

- Kardinal Vinko Puljić također se s narodom, prema vlastitoj procjeni, stavio na gubitničku stranu. Doduše, još kad i Sanader, pa im se postizborni susreti kreću između apatije i očaja. Čemu se mogu nadati bosanskohercegovački Hrvati od takvog odnosa vrhbosanskog nadbiskupa i hrvatskog premijera?

- Smatram da bi Crkva u interesu svoga poslanja morala osloboditi se upletenosti u naciju. To je nadiđen model koji je sputava da bude božanski znak i prostor. Poznato mi je da u Sarajevu ima više od pet stotina katolika koji nisu Hrvati. Vjera po svojoj biti počiva na božanskom sestrinstvu i bratstvu svih ljudi, pa je nevjerodostojno dizati glas za svoje i previđati tuđe nepravde. Tužno je da se u religijama u BiH govori o muslimanskim, hrvatskim, srpskim zločinima i žrtvama, a ne samo o žrtvama i zločinima. Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane. Nije to korektno prema vjernicima u sekularnim nenacionalnim strankama. Tužno mi je kad itko iz religija govori o ugroženosti i širi prostor straha. Strah je demonski ambijent, a povjerenje i ljubav su izlazak na put božanskog dolaska. Stoga bih volio da predstavnici vjerskih zajednica budu moralna vertikala za cjelinu društva kao što je uspio Ivan Pavao II. biti za sav naš svijet, da mogu s jednakim autoritetom stati pred sva Vrhovništva i Vlasti i sa svjedočkim tragom proročki im reći svu istinu. Nažalost, da apatija i očaj o kojima govorite, povezuje nacionalne i crkvene vođe ondje gdje bi barem ljudi vjere morali naći znakove nade, opomena je za izlazak na putove koji otvaraju perspektivu i ne vode u otrcanu bolju prošlost.

Demokratska kultura

- Ima li Željko Komšić realnih izgleda da pridobije hrvatske birače, koje bi po funkciji morao predstavljati? Što bi on i njegov SDP morali učiniti da opravdaju legitimaciju nenacionalne, građanske stranke na vlasti, ali koja specifično – preko Komšića u Predsjedništvu BiH – mora zastupati Hrvate?

- Koliko vidim, Željko Komšić ima zdravu demokratsku kulturu i jasnu političku orijentaciju. Pokušava umjesto nacionalističke obmane artikulirati racionalne interese BiH društva i u njegovu okviru interese identiteta hrvatskoga naroda. Sada na početku teško mu je u nacionalističkom okruženju koje će ga sigurno pokušati satrti jer im je opasan za opstanak. Imat će za protivnike ne samo hrvatske nacionaliste, nego i bošnjačke i srpske, naime, oni kao prirodni neprijatelji surađuju samo dok dođu na vlast, a kada je imaju jedino što uspijevaju dogovoriti je mafijska podjela teritorija po načelu pljačkaj ti sebi svoje, ja ću sebi svoje. Ono što bi morao hitno učiniti je zaštita ljudskih prava ondje gdje su povrijeđena, a toga je u BiH puno, osobito u Republici Srpskoj, primjerice mogućnost povratka, pravo na bezuvjetnu pomoć u nadoknadi ratne štete, mogućnost zaposlenja, školovanja, ravnopravnog poslovanja, pravo na jezik, medije s nacionalnim jezikom, zaštita manjina, općenito razvitak dinamičnoga demokratskog društva.

- Kako gledate na trijumf Harisa Silajdžića i Milorada Dodika, s obzirom na njihovu šovinističku predizbornu retoriku, te znajući koji su im politički prioriteti na pameti? Postizborna koketiranja pokazuju da nije isključena gotovo nikakva koalicija, SDP također igra na više kombinacija, jedino dva HDZ-a neće zajedno. Bi li se moglo pokazati da nisu nužno skupa SDS, HDZ i SDA najveće zlo, da novi mogu još gore?

- Motrište s kojega gledam na društvene procese u BiH je demokratska kultura. Vlast se može imati s jedne strane u političkoj tmini diktature straha, strasti i mržnje, što čine Vrhovništva i Vlasti ovoga svijeta, i s druge strane u zdravijem društvenom okruženju koje oslobađa kreativne i pozitivne snage ljudi. Normalno da sam kao teolog i vjernik zainteresiran i angažiran na izgradnji zdrava društva. A to je teško, kao i sav ljudski život, djeluje kao da su biblijska demonska Vrhovništva i Vlasti svemoćni naspram često slabašnim snagama dobra. Komunistička Vrhovništva i Vlasti preodjenuli su nacionalističko odijelo efikasno za njihovu moć i ne ispuštaju je lako iz ruku. Sada kada nacionalistička obmana slabi, traži se novo odijelo za održanje moći. Najbolji je primjer taj Dodik koji oblači sva demokratska znamenja, a radi s najmračnijim srpskim nacionalizmom. Možda je naivno vjerovati da on nacionalistima uzima oružje iz ruku i da on kani krenuti demokratskim ozdravljenjem, no volim se nadati boljemu pa valja pričekati. Ne bih uspoređivao njega i Harisa jer je svaka usporedba već manipulacija, pogotovu što imam dojam da se Haris drugačije identificira sa svojim narodom od nacionalista. No, svakako je činjenica da jedan drugom nalijevaju vodu na mlin i da su motori nacionalističkog nepovjerenja. Perspektiva je da kao nacionalisti sada na vlasti u miru podijele teritorij, da nastave s programiranim neprijateljstvom, ili da kao pametni ljudi pogledaju preda se i u evropskoj perspektivi povedu BiH. Iskreno, nakon ovih izbora u cjelini očekujem demokratski zaokret i smatram da nemaju perspektive oni koji žele i dalje živjeti od neizliječene rane svoga naroda.

Rezervna domovina

- Iza svega, BiH čekaju ustavne promjene, koje su po Hrvate kao manjinu najdelikatnije. Izborni pobjednici zasad u najmanju ruku ne ulijevaju povjerenje da će svojom politikom unaprijediti ili barem da neće pokvariti ionako neuravnotežen odnos između konstitutivnih naroda, jednako prava građana bez obzira na nacionalnost, a tako se opet vraćamo na prvo pitanje i temeljni paradoks... Kako se oduprijeti toj logici?

- Ne volim govoriti ni o kakvoj ugroženosti ili manjini hrvatskog naroda u BiH. Čemu strah kad se ujedinjena Evropa stvara na zaštiti ljudskih i manjinskih prava kao jednom od svojih temeljnih polazišta, a to nam je perspektiva. Pa sve kada bismo i htjeli obespravljenost od koje nacionalisti žive, Evropa iz vlastitih interesa ne bi to dopustila.

Problem je hoće li Hrvati u BiH prihvatiti BiH kao svoju domovinu i svoj jedini životni prostor i hoće li uzeti svoja prava koja im pripadaju ili nastaviti kao nedonoščad prepuštati se da budu tuđa marioneta. Postoje demokratski mehanizmi zaštite nacionalnih interesa koji barem u BiH moraju biti ugrađeni u temelje društva i nitko ne može nikoga prisiliti da prihvati obespravljenost. Izlaz je da svi u BiH shvate da im je BiH jedina domovina i da ne očijukaju na svoju štetu s rezervnom domovinom, da u njoj mogu ostvariti sva svoja ljudska, gospodarska, nacionalna i vjerska prava.

- A iznad svega, volja je također neuravnoteženih predstavnika međunarodne zajednice, visokog predstavnika, Busha itd. Ili je bolje reći nevoljkost: što više oni sami ne znaju kako riješiti pitanje Bosne i Hercegovine, to nas sve više prepuštaju u ruke nama samima. To se nije pokazalo dobrim rješenjem 1991. i 1992. godine, no sličan prostor otvorit će se i pri redizajnu Daytonskog ugovora. Što mislite o tome?

- Iluzorno je očekivati da drugi riješe naše probleme. Međunarodna zajednica znači uvažavanje nekih globalnih mehanizama nužnih za funkcioniranje cjeline našega svijeta, osobito interesa moćnika. Oni su ovdje došli kada smo bili u bezizlaznom krvavom ratnom glibu, koji je i njima postao nepodnošljiv, da nas rastave i omoguće ozdravljenje. Taj se proces razvija uz poteškoće koje dolaze prije svega od sila među nama. Vjerujem da su mogli dati snažnije poticaje izlasku u demokraciju, ali oni su nužno stranci među nama, činovnici, odgovorni onima koji su ih poslali i čije interese moraju zastupati, ljudi koji više vode računa da ne pogriješe, nego da što urade. No, svakako temeljna je perspektiva ujedinjena Evropa sa svojim vrlo pozitivnim standardima i našoj teškoj zadaći da se iz ovakve situacije uklopimo u to društvo, ali drugog puta zasada nema.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu