Ovisnici o ratu

Autor: Uri Avnery, Dani, Sarajevo   2006-08-11

Predsjednik Bush, koji nas je gurnuo u rat, sada nas gura da nastavimo sa borbom (Do zadnjeg izraelskog vojnika, kako se kaže). Poput Olmerta, on živi u imaginarnom svijetu.

Za mene je to bio trenutak šokantnog otkrovenja. Slušao sam jedan od svakodnevnih govora našeg premijera. Rekao je: Mi smo divni ljudi! Rekao je: Mi smo već pobijedili u ovom ratu, to je bila najveća pobjeda u historiji naše države. Rekao je: Promijenili smo lice Srednjeg Istoka. I još nešto u tom stilu.

Rekao sam sebi: pa da, to je Olmert. Poznajem ga otkad je imao dvadeset i nešto godina. U to vrijeme, bio sam član Knesseta, a Olmert je nosio knjige jednom drugom članu. Bukvalno. Nikad nije bio ništa do partijski funkcioner, političar kratkog daha specijaliziran za manipulacije, prosječni demagog. Tokom vremena je mijenjao stranačke dresove i bio gradonačelnik (Jeruzalema) s prosječnom ocjenom dva minus, dok se nije popeo na zapregu Ariela Sharona. Manje-više slučajno dobio je ispraznu funkciju zamjenika premijera, i kad je Sharon pretrpio moždani udar, desilo se nešto što je iznenadilo i samog Olmerta: postao je premijer.

Tokom svoje karijere bio je potpuni cinik, desničar spreman da se pretvara da je liberal kada se suoči sa ljevičarima. Tako, rekao sam sebi, ovo je još jedan od njegovih ciničnih govora. Ali, iznenada me pogodila sablažnjavajuća misao: Ne, čovjek zaista vjeruje u ono šta govori!

Teško je i pomisliti, izgleda da Olmert stvarno vjeruje da je ovo uspješan rat. Da pobjeđuje. Da je radikalno promijenio situaciju u Izraelu. Da gradi novi Srednji Istok. Da je historijski lider, daleko superiorniji od Ariela Sharona (koji je, naposljetku, potučen u Libanonu i koji je dozvolio Hezbollahu da izgradi vlastiti arsenal raketa). Da što duže mu je dopušteno da ide u rat, veće će biti njegove historijske zasluge.

Ehud Olmert je očigledno izgubio vezu sa stvarnošću. Živi u balonu stvorenom samo za njega. Njegov govor pokazuje da ima veoma realan problem. Od svih problema, ovaj je najveći. Zato što Olmert odlučuje o sudbini miliona: ko će umrijeti, ko će postati izbjeglica, čiji svijet će biti totalno uništen.

Ali, Olmertov problem sa megalomanijom je ništa u usporedbi sa onim što se desilo sa Amirom Peretzom. Prije tačno devet mjeseci, nakon njegovog izbora za čelnika Laburističke partije, Peretz je govorio na Rabinovom trgu u Tel Avivu. Otkrio je svoje snove: da na ničijoj zemlji između Izraela i pojasa Gaze izgradi fudbalski teren, na kojem će utakmicu odigrati izraelska djeca iz Sderota i palestinska djeca iz obližnjega Bet-Hanouna. Izraelski Martin Luther King.

Devet mjeseci poslije, rodilo nam se čudovište. U izbornoj kampanji za Knesset, Peretz se pojavio kao revolucionar društva. Izjavio je da će izmijeniti lice izraelskog društva, postaviti nacionalne prioritete, za milijarde smanjiti vojni budžet i preusmjeriti sredstva u edukaciju, socijalnu skrb i za smanjenje upadljivog jaza između bogatih i siromašnih. Kao veteran miroljubac, on će, naravno, postići mir sa Palestincima i cijelim arapskim svijetom. To mu je donijelo glasove mnogih građana, uključujući i onih koji inače nikad ne bi pomišljali da glasaju za Laburističku partiju.

Ostalo je historija. Prevario je samog sebe kada mu je Olmert ponudio da postane ministar odbrane. To je još uvijek bio Olmert cinik, koji je znao, kao i mi, da Peretz ulazi u zamku i da će, kao civil bez ozbiljnog vojnog iskustva, biti lak plijen za generale. Ali Peretz nije odstupio. Njegov vrhovni životni cilj jeste da postane premijer, a u svrhu postajanja kandidata sa kredibilitetom, vjeruje da se mora sam postaviti kao stručnjak iz oblasti sigurnosti.

Od tada, Peretz je postao mahniti ratni huškač. Ne samo da podržava sve zahtjeve generala, ne samo da se ponaša kao njihov glasnogovornik - on također pomaže u guranju Izraela u rat, i od početka traži da se rat nastavi, uveća, proširi, da se više ubija, uništava, okupira. Lično je izjavio: Nasrallah nikad neće zaboraviti ime Amira Peretza! poput pokvarenog djeteta što piše svoje ime po turističkim znamenjima.

U ovom trenutku, pokušava biti ekstremniji od Olmerta. Dok se premijer boji nastavka i proširenja, strahujući da previše žrtava od raketiranja i borbi na zemlji mogu baciti mrlju na čistoću njegove pobjede, Peretz želi doći do rijeke Litani, koliko god koštalo. Nema drugog načina - ukoliko neko želi postati premijer, taj neko mora hodati preko leševa. Tako nam se rodilo čudovište. Rosemarina beba.

Danas, 25. dana rata, možemo izraditi dosadašnji saldo. Šta su nam bili ciljevi? Kakvi su rezultati?

Unistiti Hezbollah - Ko bi mogao vjerovati, ali 25. dana Hezbollah se još bori i bori. Nekoliko hiljada boraca protiv pete najsnažnije vojske na svijetu. Niko ne govori više o eliminaciji Hezbollaha. Ni Olmert, niti Peretz, čak ni Dan Halutz - treći ćošak nesvetog trougla.

Oslabiti Hezbollah - To je hladnija verzija prvog cilja. Mnogo je zgodnija, jer se ne može izmjeriti. Na koncu, u svakom ratu obje strane slabe. Ljudi bivaju ubijeni i ranjeni, oružje se uništava, infrastuktura isto. Ali dok vojska Izraela može mobilizirati diviziju za divizijom, i dok nam Amerikanci užurbano dopremaju još bombi, može li Hezbollah podnijeti takve gubitke?

Niko ne zna koliko je boraca izgubila ova organizacija. Izraelska vojska podnosi procjene, bez mogućnosti da ih dokaže. Libanci govore o mnogo manjim brojevima, i također ne nude dokaze. Ali, nije u tome poenta.

Organizacija poput Hezbollaha nema problema sa regrutovanjem sve više i više dobrovoljaca za Sveti rat. Kakvi god budu njihovi gubici, nakon rata organizacija će obučiti dobrovoljaca koliko god bude potrebno. Njihov arsenal će biti napunjen novim oružjem iz Irana i Sirije. Granica je dugačka i nemoguće je kontrolirati je u potpunosti.

Odbaciti Hezbollah daleko od granice. Ovo je slijedilo nakon što su se dva prethodna cilja pokazala nedokučivim. Ovaj cilj nije još realiziran, niti će ikad biti, jer je isto tako nedostižan. Većina boraca Hezbollaha su lokalni momci iz sela i gradova sa juga Libana. Oni će nastaviti biti tamo, javno i tajno. Nikakve međunarodne snage ne mogu to spriječiti, a pogotovo ne vojska Libanona.

Rakete se mogu povući dalje. Koliko kilometara? Deset? Dvadeset? To neće otkloniti prijetnju sa Nahariye, Haife i Tel Aviva, naročito jer granica dometa raste sa vremenom i doprema se napredna tehnologije.

Ubiti Hassana Nasrallaha. Kako vrijeme protiče, tako izgleda, priče o njegovoj smrti su bile pretjerivanje, da citiram Marka Twaina. Istina, u nekoj vrsti parodije na operaciju Entebbe (Operacija grom - talačka kriza na aerodromu Entebbe u Ugandi, kada su otmičari predvođeni Wilfriedom Boseom tražili oslobađanje 40 Palestinaca u zamjenu za 13 otetih izraelskih državljana 3. i 4. jula 1976., op. F.B.) elitne postrojbe izraelske vojske Nasrallaha su izvadile iz bolnice u Baalbeku, ali to je bio neki drugi Hassan Nasrallah. Ups.

U međuvremenu, pravi Nasrallah doživljava procvat. U poređenju sa Olmertovim kičastim govorima sa beskrajnim klišeima i lupanjem šakom od stol, lider Hezbollaha nam se javlja kao trezven govornik, odmjeren i u najvećoj mjeri vjerodostojan.

Vratiti izraelskoj vojsci status nepobjedivosti. Niko ne sumnja da je vojska Izraela dobra, profesionalna armija, sposobna pobijediti regularne vojske. Ali ovaj rat dokazuje da nije moguće ostvariti vojne nakane protiv sposobne gerilske organizacije sa odlučnim borcima. Ako je Hezbollah živ i udara nakon 25 dana, percepcija nepobjedivosti izraelske vojske je oslabljena - štagod se desilo odsad pa nadalje.

Sa ove tačke gledišta, rat je narušio sigurnost Izraela. Dokazano je da je Izrael izložen, da borci Hezbollaha nisu inferiorniji u odnosu na izraelske, da ovo nije luksuzni rat, da zračne snage ne mogu pobijediti bez podrške s kopna. Čak ni u idealnim uslovima, kada druga strana nema protivvazdušnu odbranu da odgovori.

Neki se tješe mišlju da su Arapi vidjeli da smo ludi. Reagirali smo na malu, lokalnu provokaciju orgijanjem ubijanja i uništavanja, razarajući cijele gradove u nekoj vrsti nacionalne bjesomučnosti. Ali galopirajuća bjesomučnost nije politika. Ne rješava nikakav problem. Ona je nekontrolirani refleks. Ne dozvoljava hladno razmišljanje. Čak dozvoljava drugoj strani da manipulira sa nama unaprijed promišljenim provokacijama.

Postaviti međunarodne snage duž granice. Ovo je neka vrsta izlaza za nuždu, kada svi drugi ciljevi nestanu u pepelu. Na početku rata, sam Olmert se energično protivio ovakvim snagama jer bi smanjili slobodu izraelskih vojnih akcija. Jasno, nikakve međunarodne snage neće se usuditi doći ako se ne postigne obustava vatre i ukoliko se postigne sporazum sa Hezbollahom. Niko ne želi biti u unakrsnoj vatri. Stoga, ove snage bi služile interesima Hezbollaha, iz straha da gerila ne počne rat sa njima. Jesu li sve žrtve učinjene zbog toga?

Stvorit ćemo novi Srednji Istok. Ovaj cilj je već postignut, ali ne onako kako je Olmert rekao sebi (i nama). Dugoročni rezultati rata nisu trenutačno očigledni. Oni pripadaju kategoriji definiranoj od Bismarcka kao imponderables - koji nema težine - stvari koje se ne mogu mjeriti.

Svakodnevno na njihovim TV stanicama desetine miliona Arapa i stotine miliona muslimana gledaju okrutne slike zdrobljenih beba, scene užasavajućeg uništavanja. Ovo se duboko urezuje u svijest mase, i ostavit će u njima akumuliranu ljutnju i bijes koji su mnogo opasniji nego arsenal naoružanja. U ovih 25 dana, hiljade novih bombaša-samoubica je stvoreno. A sa rastom Nasrallaha kao heroja arapskog svijeta, oslabljena je pozicija umjerenih arapskih režima - istih režima na koje se SAD i Izrael oslanjaju u stvaranju novog Srednjeg Istoka.

Nakon 25. dana, stiže 26. i tako dalje. Predsjednik Bush, koji nas je gurnuo u rat, sada nas gura da nastavimo sa borbom (Do zadnjeg izraelskog vojnika, kako se kaže). Poput Olmerta, on živi u imaginarnom svijetu.

Bush, Olmert i njihovi dragi mogu privući mase za sebe, sve dok povik car je gol ne dopre do ušiju. Jedna od najodvratnijih scena rata jeste ona kada međunarodne diplomate čine sve da omoguće Olmerta i kompaniju da nastave sa ratom. Ujedinjene nacije odavno su postale agent Bijele kuće. Hipokrizija i lažna svetost su na djelu, dok se životi uništavaju i mrtva tijela gore na obje strane granice.

Olmert želi zaraditi što je moguće više dana za nastavak borbe. Kakva je tu vrsta zarade? Osvajamo južni Libanon kao što muhe osvajaju ljepljivi papir. Generali nam pokazuju zemljovide sa impresivnim strelicama koje nam pokazuju kako je Hezbollah odgurnut na sjever. Ovo bi moglo biti uvjerljivo ukoliko bismo pričali o prvoj borbenoj liniji u ratu sa regularnom vojskom, kako se uči na Vojnoj akademiji. U osvojenoj oblasti ostaju Hezbollahu odani ljudi i naši vojnici su izloženi svakodnevnim napadima karakterističnim za Hezbollah od prvog dana.

Tako ćemo stići do rijeke Litani. Nakon nje, postoji druga rijeka, i treća. Libanon ima pregršt rijeka do kojih možemo ići. Možda bi bilo vrednije za ova dva ovisnika, Olmerta i Peretza, da siđu sa svojih visina i naprave plan.

(Preveo Faruk Borić)

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu