Partizanka

Autor: Viktor Ivancic, Feral tribune, Split   2006-07-27

Pizdunstvo je uvijek igra na sigurno: to je djelovanje u smjeru perfekta. Utoliko je i blagotvorna konstanta, nasušni faktor stabilnosti koji vlasnicima spašava glave u mahnitim ideološkim presvlačenjima.

Stvari su krenule nezgodno sa ženskim dijelom narodnooslobodilačkog pokreta još otkad je Predrag Lucić – hrvatski avangardni pjesnik s konca XX. i početka XXI. stoljeća - sastavio poemu pod nazivom Mlada Partizanka bužu imala. Pjesmotvor je bio inspiriran poznatim događajem iz povijesti naših naroda i narodnosti: motorni trajektni brod, kojemu je narodna vlast nadjenula ime Partizanka, jednoga je ljetnog dana, prepun putnika, spičio punom brzinom u gat na supetarskoj rivi, te se, probijene oplate, skoro potopio u bračkom akvatoriju.


Tada, prije skoro dvadeset godina, narodna vlast zabranila je Nedjeljnu Dalmaciju, u kojoj je izlazio satirični prilog Feral, a u njemu je objavljena Lucićeva znamenita poema: od ranih jutarnjih sati neustrašivi drugovi iz milicije plijenili su već distribuirane primjerke novina po kioscima. Narednih dana, Feralove autore i njihove idejne devijacije osudile su sve organizirane društvene snage progresivne socijalističke zajednice – od republičkog komiteta Saveza komunista, preko regionalnih odbora SUBNOR-a i AFŽ-a, pa do društava filatelista i uprave lokalnog zoološkog vrta. Naravno, kritika i oštra ograda nije izostala ni od strane partijskih struktura unutar izdavačke kuće Slobodna Dalmacija, na čelu s tadašnjim sekretarima i ideološkim perjanicama, poput Josipa Jovića ili Joška Čelana.


Što, zar Partizanka nema bužu? – lirski je zaneseno Predrag Lucić branio zametke Feralove stvarnosne poezije. Nema! – lupali su šakama o stol uzrujani drugovi. – Bužu ima trajekt, i to zahvaljujući subjektivnim slabostima posade na čelu s kapetanom, a ne nikakva Partizanka, koja je kao simbol naše Narodnooslobodilačke borbe neuništiva i vječna. Prostačko ruganje s tim najsvjetlijim tekovinama mi dozvoliti nećemo! I dokle to može ići? Jel' biste se vi, momci, tako zajebavali i da je o brački gat spičio Vladimir Nazor?!


Danas, skoro dvadeset godina nakon opisanog incidenta, na otoku Braču ponovo je izbio skandal oko jedne partizanke. Partizanka se zvala Draga Lukinović, poginula je s dvadeset i dvije godine na Visu, njezina je brončana bista 1982. godine postavljena u dvorištu vrtića u Pučišćima, pa je vrtić i nazvan njezinim imenom, a nedavno – kada je u Pučišćima došlo do smjene vlasti, te je nakon SDP-a kontrolu nad mjestom preuzeo HDZ – spomenik partizanki uklonjen je iz prostora vrtića, koji se danas zove Stinčica, te bačen u neko skladište s otpadom.


Čini se da je glavnu riječ vodila ravnateljica ustanove za predškolski odgoj, izvjesna Andrea Kaštelan, inače supruga potpredsjednika općine Pučišća i čelnika lokalnog HDZ-a Zorana Kaštelana, zatraživši da se bista ukloni jer predstavlja opasnost za djecu, pošto bi glava teška tridesetak kilograma mogla na nekoga pasti. To je dosta uzbudljiv dio priče, pošto brončana glava Drage Lukinović, okružena dječjom grajom, punih četvrt stoljeća ni na koga nije pala, a sada bi – prema procjeni stručne pedagoške osobe - očigledno mogla, što samo dokazuje da partizanke s godinama postaju sve opasnije: u zreloj dobi spremne su na svakovrsne opačine, a u starosti bogme i na zločin nad maloljetnicima.


Drama u Pučišćima se nastavila, jer je nepoznat netko pod okriljem noći visokorizičnu glavu Drage Lukinović izvukao s otpada i postavio je na terasu vrtića – u znak prosvjeda, dakako – a odatle ju je onda sklonio stanoviti gospodin Miro Bauk, bojeći se da je netko ne razbije. Spremio sam je na šufit i montirao je na kantunal – rekao je novinarima. Gospodinu Bauku, međutim, uskoro su na vrata pokucale jake snage bračke policije, uručile mu prijavu za otuđivanje općinske imovine, a brončano poprsje Drage Lukinović, uz stroge mjere sigurnosti, odvezle u Supetar, gdje, kako pišu dnevne novine, i danas čami pod ključem.


Završna riječ pripada humanističkoj viziji i zagledanosti u budućnost mjesnoga HDZ-ovog vođe Zorana Kaštelana, inače zakonitog supruga ravnateljice Andree Kaštelan: Humanistički pristup ne dopušta da u dječjim vrtićima budu izloženi spomenici pripadnicima bilo kojih vojski!


Nakon skoro zaboravljenog desetljeća Tuđmanove vladavine, tijekom kojega je u ovoj zemlji minirano, uništeno, devastirano ili uklonjeno oko tri tisuće (brojkom: 3000!) spomenika i obilježja Narodnooslobodilačke borbe, čini mi se izlišnim oko ove teme opet trošiti riječi na lamentiranja o ideološkim isključivostima, pokušajima nasilnog redizajniranja povijesti i sličnim opisanim pošastima, a preskočiti motornu snagu tih aktivnosti, esenciju koja je i u razdobljima najvećih i najfantastičnijih kolektivnih mijena zadržavala visoki stupanj stabilnosti. Naime - pizdunstvo.


Teško će me netko uvjeriti, recimo, kako bračni par Kaštelan nije pripadao onoj hordi što je prije dva desetljeća nasrtala na mladoga poetu Predraga Lucića i Feralovu stvarnosnu poeziju, i to zbog ironičnog odnosa prema vladajućem simboličkom imaginariju. Uostalom, ni ženski ni muški dio obitelji Kaštelan nije javno izložio svoj čuveni humanistički pristup prema kojemu u dječjim vrtićima ne smiju biti izloženi spomenici pripadnika bilo kojih vojski u vrijeme kada se Partizanka havarirala na supetarskom gatu. Radije su tada šutjeli, naravno, pošto bi se u protivnome možda sami nasukali na oštre hridine vlasti, kao da su – zakloni bože – putovali krivim trajektom u krivo doba.


Stvari su u tome smislu, što se ovog potpisnika tiče, prokleto crno-bijele: ako se već baviš herojskom spomeničkom baštinom, možeš biti Lucić, s jedne strane, ili možeš biti pizdun, s druge. Ako si Lucić, onda si se rugao socijalističkim svetinjama kada su one bile dio vladajućeg ideološkog arsenala, takoreći u naponu snage, izlažući se pritom određenim rizicima, a ako si pizdun, onda se nesmiljeno i na sigurno obračunavaš s krnjim simboličkim ostacima vlasti koja je odavno propala, rovariš po požarištu, hapsiš pocrnjelu broncu, zatireš ruševine ruševina, kao što to već čini onaj dio faune zadužen za trijumfalno odnošenje leševa s mjesta stradanja.


Žalosno se malo pažnje posvećuje pizdunstvu u odnosu na predimenzionirane ideološke naboje. Jer ideološke isključivosti postoje uglavnom zato da bi ih nositelji mogli bezbolno mijenjati, poput usmrđenih čarapa, a pizdunstvo je vječno i – što je još važnije – savršeno prihvatljivo za bilo koju od političkih zadrtosti što su trenutno na jelovniku. Ja, na primjer, visoko poštujem ideološka uvjerenja obitelji Kaštelan, pa i njihove humanističke pristupe, i ne bih njihovu inicijativu smatrao pizdunskom da su se s pokojnom gospođicom Dragom Lukinović drznuli javno obračunati kada je ona, u simboličkom smislu, bila mrtvac na vlasti. Jednako kao što ih ne bih ometao da se danas, primjerice, zauzmu za uklanjanje nekog spomenika hrvatskim braniteljima iz zadnjeg rata, ili pak da upozore kako je ono namrgođeno mramorno ukazanje Ivana Pavla Drugog u Selcima na otoku Braču opasno za djecu, jerbo bi glava teška tridesetak kilograma mogla na nekoga pasti.


Bojim se, međutim, da su takve eventualnosti nemoguće, pošto je pizdunstvo uvijek igra na sigurno: to je djelovanje u smjeru perfekta. Utoliko je i blagotvorna konstanta, nasušni faktor stabilnosti koji vlasnicima spašava glave u mahnitim ideološkim presvlačenjima. Kao u Josipa Jovića, metnemo li, koji se kao nekadašnji partijski sekretar zacijelo ježio od pomisli da bi Partizanka mogla imati bužu, da bi kasnije, kao uvjereni nacionalist, bio kadar svakoj brončanoj partizanki osobno sprašiti oštricu mašklina u glavu: mogao je nekoć biti crven, mogao je poslije biti crn, mogao je i ovo i ono, ali je pizdun bio uvijek, pak je to bio i glavni uvjet da može svašta.


Inače, za Brač ovih dana saobraćaju trajekti Marjan, Valun, Supetar i Split Prvi... Ništa vrijedno ozbiljnijega bužanja.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu