Djavo lezi u jeziku

Polemika u sarajevskim Danima povodom moguceg politickog modela za BiH   Autor: Asim Mujkic, Dani, Sarajevo   2006-05-12

Ne pretežirajući nijednu koncepciju kao spasonosnu za BiH, moram izraziti svoje strahovanje od svake one opcije koja podrazumijeva teritorij.

Nadam se da ne trebam ovom prilikom napominjati koliki sam poštovalac onog što radite i za što se zalažete. U posljednje vrijeme primijetio sam da često prizivate koncepciju konsocijacije, ukazujući na potrebu njenog uvođenja u javnu debatu. U prošlom broju Dana kažete: ...to će se uvidjeti onog dana kada u nas budu otvoreni ozbiljni razgovori o uređenju države na europskim konsocijacijskim načelima.

Nedovršena konsocijacija

Slažem se da je u promišljanju rješenja za BiH i njenog uređenja potrebno u javnu debatu uvoditi nova načela, pojmove i metafore, prevazilazeći ove devetnaestovjekovne kojima obiluju politički vokabulari u našoj zemlji i njezinom bližem susjedstvu. Podržavam, stoga, ozbiljan razgovor o konsocijaciji i predlažem da se uvede u javnu debatu odmah. Štaviše, volio bih da tu debatu vi inicirate prosto stoga što se bojim da taj termin ne postane nova buzzword, nova mantra nejasnog značenja koja olako nudi to spasonosno rješenje za sve naše probleme. Bojim se da i konsocijacija ne doživi svoju bosanskohercegovačku izvedbu, kakvu doživljava koncepcija građanskog društva. Znam da ovo nije ni mjesto ni prilika da ulazimo u šire teorijske eksplikacije modela konsocijacije, ali bih vam, zarad neke buduće, nadam se što skorije debate, postavio nekoliko pitanja s ciljem određenja što je moguće preciznijeg referentnog okvira debate:

1. Koja su to europska konsocijacijska načela koja pominjete?

2. Da li postoji neka država u Europi utemeljena na njima i da li je ona funkcionalna?

3. Pretpostavljam da konsocijacijsko uređenje podrazumijeva više distinktnih kultura unutar jedne države; da li možemo reći da su naša tri kulturna identiteta toliko različita da zahtijevaju takve mehanizme zaštite?

4. Podrazumijeva li konsocijacijski aranžman u BiH pitanje teritorija? Ako podrazumijeva, onda, ne predstoji li nam proces dovršenja teritorijalnog razgraničenja?

5. Ne živimo li već neku formu konsocijacije - pri tome ne mislim samo na dejtonsku Bosnu već i na SFRJ?

Ja ću samo kratko naznačiti neku svoju poziciju: U svojoj studiji Two Faces of Liberalism John Gray sugerira da konsocijacionalizam predstavlja takav društveno-politički aranžman gdje su zajednice, a ne individue nosioci brojnih važnih prava... svaka zajednica ima svoje institucije u kojima su njihove vrijednosti i zakoni autoritativni, dok se s drugima dijeli opći okvir. Tamo gdje su različite zajednice izmiješane na istom teritoriju, konsocijalne institucije dopuštaju svakoj da održava svoj odvojeni identitet uz interakcije s drugima koje su od zajedničkog interesa. Konsocijalne institucije omogućuju formu demokratske vladavine koja ne pretpostavlja zajedničku kulturu... one mogu biti korisne kao načini na koje se kolektivni identiteti mogu otjeloviti. Ono što bi svako mogao iščitati iz navedenog je da je Bosna i Hercegovina već određena forma konsocijacije - kolektivi, a ne individue nosioci su brojnih važnih prava. Dejtonski ustavno-pravni okvir svojevrsna je mješavina konsocijacijskog i liberalno-demokratskog modela, tako da se konsocijacija ne čini nekim otkrićem.

Istina, BiH je nedovršena konsocijacija iz najmanje dva razloga:

a. Etnoteritorijalnog: pitanje kolektivnog identiteta u zemljama bivše Jugoslavije uvijek je pitanje teritorija. Tako, da bi svaka od zajednica imala svoje institucije u kojima se prakticiraju njihove vrijednosti i zakoni, prethodno se mora obezbijediti dostatan teritorij. Određenje etnokulturne pravde u BiH znači razvoj svojih institucija na svome teritoriju. Nažalost, mislim da znate odgovor kako se rješava pitanje mapa u Bosni i Hercegovini. Danas reaktualizirati to pitanje znači pristupiti pitanju teritorijalnog razgraničenja između Bošnjaka i Hrvata, s obzirom da su Srbi svoja teritorijalna pitanja manje-više već riješili. Otuda nije iznenađujuće iz usta Bože Ljubića čuti, prije par mjeseci u emisiji 60 minuta, da je on sklon rješenjima na tragu konsocijacijskih načela. Kod nas znak je za uzbunu kada se nacionalni političar lati naučne terminologije: Ljubić konsocijacije, Silajdžić građanskog društva.

b. Etnokulturnog: Koliko smo u kulturološkom smislu međusobno različiti (da ne bude zablude, mislim na nas konstitutivne) da bismo legitimno posegnuli za konsocijacijskim modelom? Ni u primisli ne pretendiram da znam jednoznačan odgovor. Međutim držim da je ključna prepreka za uzimanje u obzir konsocijacijskog modela u tome da su naše kulturne razlike uglavnom političke.

Međusobne Drugosti

Najprije svi govorimo jezikom koji možemo razumjeti. Da bi se Drugi uistinu pojavio kao Drugi, on mora bukvalno biti Drugi - naprimjer, imati drugu boju kože, ili govoriti Drugim jezikom. Dakle, moramo ga teško, ili još bolje nikako razumijevati, kao na primjeru međusobne drugosti srpskog i albanskog jezika. Zar nije interesantno da se u Bosni odmah po potpisivanju Daytona počelo obnavljati to krhko tkivo socijalnih interakcija između različitih, počev od legendarnih divljih pijaca kao što je Arizona, dok na Kosovu do današnjeg dana nikakva slična aktivnost nije zabilježena. Mislim da đavo leži u jeziku. Kulturne, odnosno jezične razlike između nas zato se moraju isforsirati političkim pomagalima. Da bi Drugi bio Drugi, on mora imati Drugu historiju, ali avaj, mi koji dijelimo ovaj bosanskohercegovački prostor dijelimo i historiju, zato je jedan od ključnih zadataka etnopolitičkih elita što prije stvoriti svoju odjelitu historiju.

Opet politika priskače upomoć pa naša djeca uče historije susjednih zemalja ili izmaštavaju svoju vertikalu utemeljenosti u ovoj zemlji. Ondje, pak, gdje se uistinu jedni drugima pojavljujemo kao Drugi jest religija, no kada bi religija bila isključivi kriterij za konsocijacijski aranžman, onda nijedna zapadna liberalna demokratija ne bi bila održiva. Eto opet politike da intervenira u produbljivanju različitosti pa se institucijama naših religija kao najpouzdanijim markerima naše međusobne Drugosti već dvije decenije daje značajno mjesto u javnoj i političkoj sferi.

Završit ću opet s Grayevim navodom, koji po mom mišljenju dobro sumira moj argument: Najozbiljnija mana konsocijalnih sistema je njihova česta nestabilnost ... oni ne žive dugo ukoliko ih ne garantira neka izvanjska sila... Režimi uspostavljeni u Bosni i na Kosovu su hibridi - dijelom liberalni, dijelom konsocijalni, dijelom podrazumijevaju de facto podjelu ... oni ne ovise o saglasnosti svojih građana. Oni su protektorati čiju sigurnost garantiraju sile koje su ih uspostavile. Ono što svjedočimo na Balkanu na početku 21. stoljeća možda se pokaže kao reinvencija institucije imperije kao lijeka za zla koja proističu iz pokušaja stvaranja etničkih nacionalnih država. No, nejasno je da li imperijalne institucije koje se još konstruiraju mogu ponovno stvoriti multietnička društva.

Da ironijski zaključim, razgovori o konsocijaciji u biti su jako preuranjeni: etnopolitici još treba vremena - desetljeće ili dva koliko otprilike traje socijalizacija jedne generacije - da raznim sada već dobro etabliranim diskriminatornim praksama u školstvu, kulturi, ekonomiji i medijima stvori dovoljni minimum razlika da bismo uistinu jedni drugima postali Drugi pa da onda počnemo s pregovorima o konsocijacijskim aranžmanima. Potrebno je još vremena da se miroljubivo etničko čišćenje dovede do kraja pa da pitanje mapa riješimo demokratskim dogovorom. A tada, kad uvedemo konsocijacijski aranžman, postavit će se logično pitanje: zašto uopće BiH?

Ne pretežirajući nijednu koncepciju kao spasonosnu za BiH, moram izraziti svoje strahovanje od svake one opcije koja podrazumijeva teritorij. Teritorij je mana konsocijacijskog modela za BiH. Tvrdim da rješenje za BiH umjesto u teritorijalnim treba tražiti samo u institucionalnim okvirima. Ali, to je tema za neku drugu debatu

Dr. Asim Mujkic je Docent na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu