Srbi, crnci i penali

Autor: Vedran Marjanovic, Feral tribune, Split   2006-03-02

Uoči početka utakmica 19. kola Prve Hrvatske nogometne lige, odigranog 18. i 19. veljače, sve momčadi pronijele su transparent Ne rasizmu!

Na početku 2006. i proljetnog dijela tekuće nogometne sezone, i Hrvatski nogometni savez otkrio je borbu protiv rasne, a moguće i svake druge diskriminacije u natjecanjima pod njegovom kapom. Uoči početka utakmica 19. kola Prve lige, odigranog 18. i 19. veljače, sve momčadi pronijele su transparent Ne rasizmu!, a što je još važnije, Hajduku je HNS odrezao kaznu utakmice igranja bez gledatelja i 20 tisuća kuna globe zbog vrijeđanja na rasnoj osnovi igrača Dinama u zaostaloj utakmici 18. kola, odigranoj 12. veljače ove godine na Poljudu, što je prvi takav slučaj otkako se igra Hrvatska nogometna liga.

U europskim razmjerima situacija je, naravno, daleko drugačija, pa postoji podulja lista incidenata s rasističkim i šovinističkim predznakom i pripadajućih kazni na utakmicama koje su organizirali ili u njima sudjelovali Dinamo, Hajduk i državna reprezentacija, po čemu su hrvatski navijači došli, posve zasluženo, na zao glas u okruženju. Prva veća svinjarija tog tipa i tih huligana bilježi se u jesen 1997., kada je tadašnja Croatia kažnjena sa 150 tisuća DEM zbog, kako je stajalo u UEFA-inoj presudi, stvaranja uvredljive atmosfere na utakmici u Zürichu, gdje je zagrebački klub pobijedio Grasshopper 5:0. Pisalo je, također, u izvješću delegata ciriške utakmice kako je utakmica bila konstantno narušavana nacionalističkim i rasističkim manifestacijama navijača, pa se navelo primjer vrijeđanja domaćeg igrača Ahinfula.

Da stvar bude gora, na istom se igraču publika propisno iživljavala na prvoj utakmici dvaju klubova, u Zagrebu, a kako je istovjetnih i sličnih incidenata bilo na utakmici (odigranoj iste jeseni) između Croatije i Newcastlea, gdje se rulji raspoloženoj za vrijeđanje namečio vođa navale Newcastlea Faustino Asprilla, u UEFA-i su procijenili da dotičnu seriju kluba kojim je tada rukovodio Zlatko Canjuga valja primjereno i kazniti, pa su modre olakšali za 150 tisuća dojčmarki.

Poticanje divljanja

Teško se prisjetiti svih kazni kojih smo se naplaćali zbog incidenata naših navijača, ali se jako dobro sjećam općeg zgražanja na koje je, primjerice, naišlo pozdravljanje nacističkim pozdravom dijela 'Bad Blue Boysa' u Glasgowu, na utakmici protiv Celtica, prisjeća se Zlatko Canjuga, pa Feralova novinara upozorava na to da Uprava tadašnje Croatije nije imala nikakvu javnu potporu u borbi protiv rasistički nastrojenih navijača, iz znanih razloga, vezanih uz bitku oko imena zagrebačkog kluba. Zato će sad Canjuga zaključiti kako neke stvari, ogoljene od politike i raznih interesa, polako dolaze na svoje kad je riječ o navijačima, ali i izraziti sumnju da se verbalnim i sloganskim akcijama može bitnije utjecati na ponašanje navijača.

Potrebne su oštrije kazne, i za nerede, i za rasističko vrijeđanje, poručuje nekadašnji maksimirski Cezar, u čijoj stranci iz tog vremena, HDZ-u, zasigurno nije nedostajalo onih koji su sa simpatijama gledali na šovinističko divljanje brojnih Bad Blue Boysa, pa ih i poticali, poput pokojnog Gojka Šuška koji je prisutne na jednoj sinjskoj Alci pozdravio istim onim pozdravom kojim su BBB-ovci pozdravili publiku u Glasgowu.

Što se tiče Hajduka, najveći rasistički skandal pripadnika Torcide zabilježen je 20. rujna 2002., kada se na Poljudu zadesio londonski Fulham, suparnik iz Kupa UEFA-a. Iako delegat utakmice nije prijavio Hajduk zbog dosljednog majmunskog glasanja dijela publike čim bi Fulhamovi igrači Rufus Brevett i Steve Marlet pipnuli balun, o toj nakaradnosti raspisali su se britanski mediji, a ubrzo se UEFA-i požalio i sam Fulham. Naravno, kao i u slučaju drugih sličnih incidenata, klub, velika većina domaćih medija i HNS su se čudili osudama iz engleske štampe i najavama oštrih sankcija. Bez obzira na to što je Hajduk kažnjen sa svega 5000 švicarskih franaka zbog opisanih ekscesa, pukla je velika međunarodna bruka, čiji prasak, međutim, nije odveć poremetio ustaljene običaje i navike domaćeg navijačkog puka. Kao što ih nije poremetila ni UEFA-ina osuda vješanja ovećeg kukastog križa na Poljudu na utakmici Hajduk-Levski u rujnu 1999., uz pripadajuću novčanu kaznu Splićanima. Zanimljivo kako Hajduk argument koji je potezao prilikom slučaja Fulham, kako se, naime, tom klubu ne može spočitavati rasizam kad je on u svojim redovima imao i tamnoputih igrača (Mass Sarr, Tokpah, Munhoz), prilikom kazne koju mu je dosudio HNS – ne spominje.

Kad je riječ o reprezentaciji, sklonost vrijeđanju protivničkih igrača na rasnoj osnovi najviše je iskazana na odlučujućoj utakmici za odlazak na Mondijal u Japanu i Južnoj Koreji, Hrvatska-Belgija, u listopadu 2001., kada je šikaniran Emile M'Penza, vođa navale belgijske selekcije. Uz to, festival ustaških pokliča i pjesama stalna je akustična pratnja kad god na svom terenu igra hrvatska reprezentacija, što ne nailazi ni na kakvu reakciju HNS-a i ovećeg dijela domaće javnosti.

Obračun s mangupima

Uglavnom, sedam, osam godina nakon žešćih incidenata i kazni zbog fašističkih nestašluka na hrvatskim stadionima, evo i HNS-a u akciji sprječavanja tog ludila. Je li riječ tek o kratkotrajnom elanu ovdašnje nogometne organizacije u civiliziranju prilika na domaćim stadionima, elanu koji je potaknuo i sveprisutni premijer Ivo Sanader, apelirajući na siječanjskim sesijama sa čelnicima HNS-a da se rasistički naglasci uklone iz nogometa zarad aktualne kampanje dobivanja organizacije Europskog prvenstva 2012. godine? Već na utakmicama 20. kola HNL-a, odigranim proteklog vikenda, akcija Ne rasizmu! nije se provodila, ali nije bilo ni incidenata nalik onom zbog kojeg je kažnjen Hajduk. Je li, recimo, pametno vjerovati da će uprava tog kluba u idućoj prigodi kada na Poljudu bude gostovala momčad s igračima pogrešne puti ili nacionalnosti, spriječiti unošenje transparenata tipa Maksimirski ZOO Chago, Etto, Da Silva ili detronizirati već dobro znano glasanje na račun tamnoputih igrača?

Klubovi se moraju sami odreći onih među navijačima koji rade rasističke i druge ispade, odstraniti ih s tribina; u protivnom, ništa ni od ove ni od neke druge kampanje HNS-a, smatra bivši predsjednik Skupštine Hajduka Šime Luketin, napominjući kako nijedna vladajuća garnitura nijednog našeg kluba nije smogla snage obračunati se s mangupima u vlastitim redovima. Radije se, dodaje Luketin, ide na trule kompromise s navijačima i tako unedogled. Za bivšeg čelnika Hajduka jedino dugoročno rješenje je depolitizacija klubova, s vlasnicima i upraviteljima koji će progoniti svaki oblik netolerancije s tribina.

Čini se da je barem jednom čovjeku u hrvatskom nogometu pouzdano lakše nakon što je HNS stupio u akciju Ne rasizmu!. To je vratar Rijeke Dragan Žilić, koji se ljetos našao na udaru dijela članova Armade, iz prostog razloga što se usudio doći na Kantridu iz rodne Srbije i Crne Gore.

Slučaj Žilić

Diskriminacija kojom me u Hrvatskoj dočekao dio navijača može se usporediti s onim što doživljavaju tamnoputi igrači u pojedinim sredinama, govori Žilić Feralovu novinaru, ne ostavljajući dvojbe kako je u transparentu Ne rasizmu! prepoznao i svoju (do)nedavnu sudbinu. Iako je, kaže, očekivao da će neprijateljstvo na koje je naišao kod Armade splasnuti s vremenom, priznaje da mu je znatno lakše nakon što se dogodila spomenuta akcija HNS-a.

Nisam doživio nijednu neugodnost od suigrača ili suparničkih igrača, od ljudi s kojima svakodnevno komuniciram ili dolazim u bilo kakav kontakt. Upravo obratno, a to me i nije iznenadilo jer sam znao kakvi su ovdje ljudi i podneblje. Kao što me nije iznenadilo da ima i onih koji će mi praviti probleme, ali opet ne ovolike kakvi su me dočekali na samom početku, svjedoči Žilić, napominjući kako je svjestan da se kampanja protiv njega može ipak obnoviti, nakon što u prve dvije ovoproljetne utakmice nije doživio nijednu uvredu ili neki drugi akt neprijateljstva.

Hrvatski stadioni već su dugi niz godina mjesto koje civilizirani ljudi nastoje zaobići. A ako već ne mogu, iz raznih razloga, ostaju im da se crvene zbog svakojakih svinjarija koje se tamo mogu vidjeti i doživjeti. Dok je prilično maglovito može li se očekivati, na kraći ili dulji rok, da Maksimir, Poljud ili Kantrida postanu donekle civilizirana mjesta, UEFA zaoštrava svoju kampanju protiv rasizma. Ljetos je prvi put jedan klub (Steaua iz Bukurešta) zbog ispada ove vrste UEFA kaznila neigranjem jedne utakmice na svom terenu, uz obavezne masne novčane penale. Neovisno o tome, sve je više primjera da pojedinci u nogometu sami rade antirasističke geste.

Marco Andre Kpolo Zoro, 22-godišnji branič talijanskog prvoligaša Messine i reprezentativac Obale Bjelokosti, u 60. minuti nedavne utakmice s Interom očajnički je zgrabio loptu pa zatražio od suca Mattea Trefolonija da prekine utakmicu zbog rasističkog vrijeđanja kojem su ga navijači Intera izložili od prve minute. Trefoloni nije udovoljio igraču Messine, ali nije daleko dan kad će neki drugi Zoro uspjeti u svom naumu. U prilog tome ide potez nizozemskog suca Rene Temminka iz listopada 2004. Korpulentni Temmink prekinuo je meč između Den Haaga i PSV-a iz Eindhovena zbog majmunskog glasanja s tribina i antisemitskih poruka s navijačkih transparenata.

Zamolio sam službenog spikera dva ili tri puta da gledateljima prenese moje molbe da prestanu. Nije pomoglo i tad je za mene bilo gotovo. Postoje granice koje se ne smiju prijeći, poručio je Rene Temmink nakon sramote u Den Haagu, gradu koji zadnjih godina svjedoči pokušajima činjenične rekonstrukcije i kažnjavanja vinovnika jedne druge sramote, ali s ovih prostora, dobrano začinjene rasizmom i svakojakim drugim zlosiljem.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu