Bosanski Pavarotti

Da se Luciano rodio u Bileći umjesto u Modeni, mogao je biti naš Safet Isović. Ali, šta bismo mi sa Safetom?   Autor: Boris Dezulovic, Globus, Zagreb   2007-10-01

Na toj hiljadukilometarskoj granici, u gradu Brodu, Slavonskom jao Bosanskom, prije pedeste i pet godina zajedno su u gimnaziju Zlatko Šnajder išli Safet Isović i Zdravko Tomac. Razlika među njima fino ocrtava naš današnji odnos: u svom velikom intervjuu, jednom od posljednjih što ih je dao novinama, Safet Isović se sjetio Tomca, i ostalih školskih drugova, i razrednice Olge Miletić. Naš se Zdravko Tomac, s druge strane Save, ne sjeća ni što je jučer govorio.

Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti, napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem?

Tim riječima od Safeta Isovića, posljednjeg velikana sevdaha, oprostio se pjesnik Mile Stojić. Njegovo slovo u sarajevskim Danima objavljeno je u četvrtak - rano ujutro tog dana, dok su mahmurni raznosači dijelili svežnjeve novina pospanim trafikanticama, u svom domu u Modeni umro je Luciano Pavarotti.

Moćna je pjesnikova riječ - rekao sam Mili koji dan kasnije, ispijajući jutarnju kavu u Tuzli - urekao si čovjeka. Pa ipak, ne umire se od pjesme. Naprotiv, da pjesma ima takvu moć, živjeli bi Luciano Pavarotti i Safet Isović još poneku stotinu godina.

Jedan za drugim umrli su prošlog tjedna Safet i Luciano. Jedan zvijezda svijeta našeg, malog i sve manjeg, drugi zvijezda velikog svijeta, ali jednako sve manjeg. Od Luciana se dostojno oprostila i Hrvatska, velikim novinskim nekrolozima, uz O sole mio na kraju televizijskog dnevnika. Da je pak umro Safet Isović, saznali smo mobitelom, čitajući SMS-poruke iz Bosne.H

Nekad nedavno, međutim, bio je Safet Isović velika zvijezda u Hrvatskoj. Čovjek koji je pjevao radošću i snagom talijanskih tenora, i čiji je sevdah pulsirao allegro i fortissimo, punio je hrvatske dvorane i pjevao na zagrebačkoj Šalati pred deset tisuća ljudi, ali danas se toga više nitko ne sjeća. Nije ni čudo. Što bi se zemlja, koja i svoju historiju i derbije Hajduka i Dinama računa od 1990., sjećala jednog prethistorijskog pjevača narodne muzike?

Nama je Safet Isović nestao mnogo prije nego što je umro, istih onih dana kad nam je nestala i Bosna. Danas, ta je zemlja nama nešto poput Tunguzije, zemlja iz uzrečice - mračna, ali živopisna vukojebina, pa onako kako ne znamo da i Tunguzija zaista postoji, u srcu majke Rusije, domalo ćemo se iznenađivati kad cestom nalutamo na tablu s natpisom Bosna i Hercegovina.

Petnaestak godina kasnije Bosna je u Hrvatskoj mitska zemlja iz vica, sva od predrasuda i općih mjesta, domovina priprostih i glupih, Muje i Hase, afektirane konobarice iz retardirane serije Nad lipom 45 i portira Šemse iz Naše male klinike. U takvom jednom kalupu, salivenom da nama prepametnima lakše objasni tu kompliciranu zemlju u kojoj se misli na tri jezika, a pjeva na jednom, završio je pred kraj života i Safet Isović - kao ime i prezime odnekud poznato, a zgodno da svojom neobičnom zvučnošću posluži kao sinonim za tunguzijsku pošast što truje naš kulturni prostor, sav prekriven lakiranim parketom po kojemu naše školovane mitteleuropske noge lako lebde u ritmu bečkog valcera i mirno stoje kad se ispraćaju veliki operni tenori, a lupaju petama i kažu evo, sve za hrvatsku kulturu čim čuju narodnu muziku u kojoj nema tamburica ili bendža.

Turbofolk. Domaća cosa nostra. Prstenje, zlato, mercedesi. Pičke, plesaljke, cajke pevaljke, ćelavi ormari, balkanz gengstaz. Zagreb, Split, Split, Zagreb. Ludnica. Paša, od sumraka do zore, i tako dalje. Svetlana, Slađana, Zvezdana, Ćera, Mufaša, Severina, Alka, Jelena Karleuša, DJ Krmak, - ej, - iđi Miđi, Safet Isović, Kurac Palac, Ceca Veličković, Super Silva, high society kako za koga, lowlife kako za koga, kič, tigrovi u kavezima, alkohol, glupost, primitivizam, pomanjakanje kriterija i mjerila vrijednosti...

Tako je u pravednom gnjevu pisao i DOP magazin, urbane hrvatske internet novine, moderne, mlade i zgađene turbofolkom, svim tim điđi-miđijama, safetim isovićima i kurcima palcima što su nas preplavili poput tsunamija sa istoka. Nadmeno i nadmoćno, s visina na kojima se čuju samo visoki C Donizzetije arije Ah, mes amis! i potmule frekvencije klupskih basova, s istih onih orkanskih visova s kojih je na portalu index.hr , jednom od ukupno par medija što su u Hrvatskoj uopće javili vijest da je preminuo Safet Isović, koji se smatra jednim od najboljih izvođača sevdalinki, u čitateljskom komentaru posprdno dodano: A u Zimbabveu je preminuo Wuga Buga koji se smatra jednim od najboljih izvođača plemenske glazbe svih vremena. Cijela Hrvatska je zasigurno uzdrmana.

Otužne su i bijedne te plitke visine s kojih se o gluposti, primitivizmu, pomanjkanu kriterija i mjerila vrijednosti docira trpajući u istu rečenicu Jelenu Karleušu i Safeta Isovića. Tko je glup, tko primitivan, tko je pogubio sve kriterije i mjerila vrijednosti? Ta takozvana i samoproglašena urbana kultura, čijoj su pomodarskoj zapadnosti svi zvukovi s istoka isti, svi smrde na prstenje, zlato, mercedes, pičke i plesaljke, ne shvaća ni to da je njen urbani hip-hop po njenim kriterijima i mjerilu vrijednosti upravo klasični trubofolk - točnije, urbofolk.

Kako će onda znati prepoznati razliku između Jelene Karleuše i Safeta Isovića? Razliku taman toliku da u nju stane cijela ta pokondirena pseudokultura kojoj kritičarski gurui i producentski trendseteri još nisu dojavili da je sevdah svjetska glazbena baština, onako kako su joj dojavili za kubansku salsu, portugalski fado ili ciganske trubače, i kako će se u sezoni 2007/2008 nositi mongolski ili estonski folklor. Nije Safet Isović, eto, doživio da ga ta kultura pripusti na splitski Rivu kao Cesariju Evoru, ili u dvoranu Lisinski kao Esmu Redžepovu, da ga pripusti tamo gdje je jednom već bio, u vrijem kad se još nismo sramili što volimo kako Safet pjeva Akšam mrače, moj po bogu brate, kad to nije bila i naša muzika samo zato što je Jozo Penava Hrvat, i kad nikome nije bilo neobično da Hrvat pjeva Bosno moja poharana.

Kako se to dogodilo da zemlja s kojom imamo hiljadu kilometara zajedničke granice, koja nam je iz svake točke u državi dvije-tri litre benzina daleko, tako nestane iz naših života? Kako se dogodilo da nam se Bosna, dovoljno blizu da požar za pet minuta dođe do Dubrovnika, tako zagubila da brzini zvuka ni petnaest godina nije dosta da nam ponovo donese Safetov glas? Da zemlja hiljadu kilometara bliska nastane hiljadu kilometara daleka?
Na toj hiljadukilometarskoj granici, u gradu Brodu, Slavonskom jao Bosanskom, prije pedeste i pet godina zajedno su u gimnaziju Zlatko Šnajder išli Safet Isović i Zdravko Tomac. Razlika među njima fino ocrtava naš današnji odnos: u svom velikom intervjuu, jednom od posljednjih što ih je dao novinama, Safet Isović se sjetio Tomca, i ostalih školskih drugova, i razrednice Olge Miletić. Naš se Zdravko Tomac, s druge strane Save, ne sjeća ni što je jučer govorio.

Što se nas tiče, mi smo se, eto sjetili velikog Luciana Pavarottija. Sjetili smo se svih onih opernih premijera subotom na koje smo išli s poduzećem, i sindikalnih izleta na bečki Opernball ili u milansku Scalu, kada bi se portir Mile podnapio biranih berbi Garda classico groppella, i zajedno sa šeficom računovodstva pjevao duet Rigoletta i Gilde iz drugog čina. Jer mi, naravno, nikada nismo slušali Safetov turbofolk, mi smo odrastali uz debele guvernante i kao djeca se na bakinu klaviru igrali klasičarskih sinkopa, svađajući se tko će biti Mozart, a tko Salieri.

Vadimo tako ovih dana iz kolekcije diskova jednu od bezbroj prigodnih Pavarottijevih greatest hits i do besvijesti slušamo O sole mio, jednako napolitansku kao što je Sunce zađe, a Mjesec izađe tešanjska, i zajedno s rahmetli Lucianom suznih očiju pjevamo Nessun dorma, tu pure, o Principessa..., iako nikad u životu nismo, niti ćemo ikada za života znati iz koje je opere ta arija, a kamoli je cijelu čuti. Kao što nismo čuli velikog Pavarottija kako usred bosanskog klanja pjeva potresnu Miss Sarajevo, i kao što ne znamo da u njegovoj kući u Mostaru, u Muzičkom centru Luciano Pavarotti, danas taj grozni turbofolk snimaju najveći majstori sevdaha, sve Safetova djeca, a Lucianova kumčad.

Zato se Bosna od Pavarottija oprostila onako kako se oprašta od dragog prijatelja i susjeda - velikom osmrtnicom na pola stranice Oslobođenja. Zato se Hrvatska od velikog Safeta oprostila onako kako se oprašta od rođaka kojeg se cijela obitelj stidi, starog čudaka koji je do smrti pjevao iste one čudne pjesme koje smo voljeli dok nismo postali veliki, ozbiljni i mrki, i dok nismo počeli skrivati stare fotografije s izleta na vrelo Bosne.

Jer da se Luciano rodio u Bileći umjesto u Modeni, mogao je biti naš Safet Isović. Ali, šta bismo mi sa Safetom

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu