Mitomani

Glede i unatoc   Autor: Heni Erceg, Feral tribune, Split   2007-08-30

Priča o Gotovini, njegovoj prošlosti drumskog razbojnika, njegovoj ratnoj karijeri, baš je priča o namjernom zatupljivanju nacije kojom se onda lako manipulira, pa su i neka vjerovanja kako će otkrivanje dokumenata o njegovim francuskim presudama od strane Carle del Ponte pridonijeti gašenju mita i triježnjenju Hrvata zapravo iluzije, nego će se radije prigrliti poruka da je bivša haaška tužiteljica obična politička manipulatorica koja, eto, mrzi i našega Antu i sve hrvatsko.

Ako bi sklonost mitomaniji imala određivati stupanj civiliziranosti nekog naroda, onda je Hrvatska ustrajna sljednica bivše Jugoslavije, u kojoj su mitovi, mahom utemeljeni na postignućima Drugog svjetskog rata, bili narodski refleks diktiran od strane političkog sistema, država u tom smislu vrlo slična Srbiji koja se može nazvati prvakinjom u induciranju mitologije, mahom zlokobne, one čijim se glavnim junacima, od cara Lazara do Ratka Mladića, pripisuju sve same viteške zasluge za obranu Srbije i srpskih zemalja, zanemarujući zločine koji su na tom putu počinjeni.


Iz roditeljskog doma poznate su mi brojne priče o herojima, onima pravima koji su, međutim, ili poginuli u tom partizanskom ratu, ili ostali zauvijek marginalizirani, i onima drugima, pozadincima, vrlo opreznima u izlaganju vlastita života za stvar antifašizma, a koji su pobrali svo vrhnje, od činova do beneficija. Priča iz prve ruke, od dobrih poznavatelja ratnih prilika, govorila je o jednom splitskom admiralu koji rata vidio nije ili, kako se šaputalo, jasno samo za po doma, metka ispalio nije, ipak postao je velika faca, njega se pitalo, njegove su lovačke priče ušle u mitologiju, na njima je brao lovorike i u vrijeme općeg siromaštva stjecao one zgodne poratne privilegije. Kako je živio, tako je i umro, ovjenčan svim atributima ratne legende.


Ipak, ono što je bilo zajedničko i njemu, makar falšem partizanu, i pravim herojima toga rata, bila je činjenica da za sobom nisu vukli prtljagu prijeratnih protuha, legionara, svakovrsnih razbojnika i upravo ih je to činilo drukčijima od onih mitoloških bića proizašlih iz zadnjeg rata u Srbiji i Hrvatskoj. A opet, čak je i mitove nekako lakše tolerirati ukoliko njihove projekcije u narodnoj svijesti barem mrvicu odgovaraju istini, no u Hrvatskoj ili Srbiji, svejedno, čak su i u mitologiju uvedena neka druga pravila, tu su i najgori razbojnici u narodu uspjeli postići status heroja, samo ako su ratovali za našu stvar, pa je to razlog da je ratni zločinac Ratko Mladić, zahvaljujući baš svojoj mitskoj ulozi u svijesti Srba i narodu kao jataku, i danas na slobodi, a tamo će vjerojatno i ostati.


I u Hrvata se mitomanija upražnjava iracionalnim idoliziranjem, pa se malo koga tiče razbojnička prošlost Ante Gotovine, kojemu je, sudeći po dokumentima pariških sudova, rat u Hrvatskoj poslužio kao jedini izlaz i zamjena za neudobnu ćeliju u nekom francuskom zatvoru, rat iz kojega je, baš zbog političkog sistema koji je najradije regrutirao tobožnje heroje iz redova onih koji su opet rado sudjelovali ili pomagali etničko čišćenje srpskog stanovništva iz Hrvatske, Gotovina izašao kao heroj. Indukcija toga mita u uvijek podatno tkivo naroda bila je izvediva zahvaljujući političkom sistemu koji je na takvim lažnim mitovima gradio i onaj o sebi samom, potom naslijeđen sličnim političkim sustavima, nespremnima da otvore karte, sruše lažne mitove istinitim podacima, kako o njihovoj prošlosti, tako i o njihovoj stvarnoj ulozi u ratu, te na taj način prosvijetle pamet naroda i naprave prvi korak u njegovu civiliziranju.


Priča o Gotovini, njegovoj prošlosti drumskog razbojnika, njegovoj ratnoj karijeri, baš je priča o namjernom zatupljivanju nacije kojom se onda lako manipulira, pa su i neka vjerovanja kako će otkrivanje dokumenata o njegovim francuskim presudama od strane Carle del Ponte pridonijeti gašenju mita i triježnjenju Hrvata zapravo iluzije, nego će se radije prigrliti poruka da je bivša haaška tužiteljica obična politička manipulatorica koja, eto, mrzi i našega Antu i sve hrvatsko.


I to je dokaz kako je rušenje jednom uspostavljenih mitova težak i mukotrpan zadatak i kako ga je postići nemoguće ukoliko politički sistem ne preuzme to sebi u zadatak. A ovdje to neće, ovdje vrhovi vlasti šute o Gotovininoj biografiji koja je sve samo ne herojska, zato jer sitničavo vode računa tek o svome političkom probitku koji bi lako došao u pitanje ako se naljuti ona gomila desničara kojima je Gotovina bio i ostao izlika za svaki pokušaj retardacije čitave nacije. Jer da nije tako, onda Sanaderova vlada ne bi ni bulaznila kako će dati sva jamstva da se Gotovina brani sa slobode, iz svoje kuće u Pakoštanima, sagrađene, zanimljivo, u vrijeme dok je ovaj već bio u haaškom pritvoru, ali kako, to se pitanje ne postavlja, gaće su ionako pune na svaku primjedbu, svaki dokaz da je mit o heroju ustvari obična tlapnja.


Da nije nedostatka političke volje za preoblikovanjem svijesti nacije u poimanju ratnih zločina i predratnih biografija tolikih naših generala, od Tuđmana do Gotovine, ne bi ni bilo moguće da drugi jedan general, optužen za strašne ratne zločine, već mjesecima, umjesto u zatvoru, leži i kunja u bolnici, smješten kao pravi živući mit sam u sobi sa svim pogodnostima nekog važnog državnika, od kuda još, tako bolestan, diktira političke smjene u Osijeku, ruši postojeću vlast i uspostavlja novu, pa stvar odlazi u apsurd kada mu i onaj vječni lažni liberal, stanoviti Kramarić, pruža političku ruku, e kako bi zajedno srušili Đapića i preuzeli vlast u Osijeku. Jer da su, kaže Kramarić, tome gradu potrebne urbane političke stranke, među koje, bez ikakvog stida, imenuje onu kojoj je i danas na čelu optuženik za ratne zločine Branimir Glavaš.


Ali taj se Kramarić samo naslonio na većinsko raspoloženje puka kojemu s institucionalne razine nije dobro objašnjeno da se Glavašu sudi za teške zločine, jer bi u protivnom umjesto u bolnici, kao hotelu A kategorije, valjda bio tamo gdje mu je i mjesto, u zatvorskoj ćeliji, tamo gdje bi tome velikome heroju, koji spada među one s početka teksta, a koji metka ispalili nisu, polako kopnila aureola mitskoga generala i ratnog heroja. Ovako blebetanje o sigurnosnoj narukvici za Gotovinu koja bi imala pištati ukoliko bi se on, pušten da se brani sa slobode, upustio u bijeg, što je i izvjesna mogućnost i tiha želja njegovih ljubitelja, a nije da ih je malo, baš kao i sistemsko omogućavanje Glavašu da umjesto rešetaka gleda televiziju, samo pridonosi daljnjoj kretenizaciji nacije trajno suočene s gospodskim tretmanom svojih zločinaca, čak i kada su presude, one rijetke, već donesene, a dokazi o zločinu takvi da bi automatski imali poništiti svaku legendu o tim tobožnjim ratnim herojima, u pravilu ovjenčanima generalskim činom.


Da je drukčije, da se zaista hoće, zbog ozdravljenja nacije, realnost, ma kako grubu, demitologizirati, onda bi se na primjer onome Norcu, osuđenome za likvidacije srpskih staraca, već bilo oduzelo čin generala, tim prije jer tako, čak i u ovakvoj državi, nalaže zakon. Ovako ispada da je tip stekao čin generala i ušao u legendu upravo zbog ratnih zločina koje je počinio, baš kao što je Gotovina postao nekako još više naš, naš rođeni, nakon objave faksimila presuda francuskih sudova zbog razbojstava i otmica. Sad kad je još otkrio nove detalje svoje blistave biografije, tj. da su sve to zapravo bile politički motivirane presude od strane francuskih socijalista, jer da je on bio gorljivi degolist, desni konzervativac, ništa bolje nego da se aktivira i u političkom životu Hrvatske. Ako može Glavaš, zašto ne bi mogao i Gotovina.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu