Krv i mrznja su nase granice

Intervju sa Slavkom Perovicem, nekadasnjim celnikom Liberalnog saveza Crne Gore   Autor: Luka Brailo, Feral Tribune, Split   2007-07-12

Naravno, politika je proces, ali taj entuzijazam u viđenim balkanskim finesama teško je razumljiv. Sve je relativizovano, vrijednosti izvrgnute ruglu, a opačine se slave kao vrline.

Slavko Perović, nekadašnji čelnik Liberalnog saveza Crne Gore (LSCG) već dugo sa svojom strankom nije politički aktivan. Godinama je bio jedan od najpoznatijih antiratnih i suverenistički opredijeljenih lidera na crnogorskoj političkoj sceni, da bi LSCG 2005. i službeno prestao s djelovanjem. Feralov sugovornik danas s obitelji živi i radi u Pragu, a u prvom intervjuu nakon 2002. godine govori o gašenju LSCG-a i svojim pogledima na današnju Crnu Goru.

- Zašto je LSCG nestao s političke scene, iako je ta stranka uživala veliko poštovanje kako u samoj Crnoj Gori tako i u okruženju?

- Veoma duga priča. Počela je devedesete kada je na Cetinju osnovan Liberalni savez. U Podgorici tada stoluju Miloševićevi saveznici Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović. U jednoj ruci nose četničku kokardu, u drugoj Tita, a u srcu Slobodana Miloševića. Atmosfera je jurišnička, četnička, ratnohuškačka. Svi Hrvati su koljači, svi Albanci balisti, svi Muslimani mudžahedini, a Crnogorci, ona šačica liberala koja je u opštoj pomami odbila da prihvati velikosrpski plan rješavanja jugoslovenske krize, označena je kao ustaška. Trebalo je biti lud, staviti svoju glavu na panj pa u takvim okolnostima osnovati stranku koja je razvila zastavu crnogorske državne nezavisnosti, zagovarala mir, uzela u zaštitu crnogorske manjine, emancipovala Crnogorce, osnivala brojne nacionalne institucije, vratila sjećanje na jezik, obnovila Crnogorsku pravoslavnu crkvu i još puno toga.

Progonjeni smo od strane režima kao zvijeri, o tome neću govoriti. Nekoliko godina kasnije neposlušni Milošević je otpisan od strane Zapada, Srbija je u stanju pobune. Ponovo će se Đukanović i Marović dogovoriti sa jačom stranom, ovoga puta sa Zapadom. Izvršioci i saveznici Miloševićeve politike razaranja Vukovara, pohare Konavala, opsade i ubijanja grada Sarajeva, pokolja u Srebrenici… preko noći su oprani u demokrate, za nagradu ostavljena im je apsolutna vlast i mogućnost da švercom i pljačkom Crne Gore uvećaju basnoslovnu već nagomilanu krvavu ratnoprofitersku stečevinu. Naravno, liberali nijesu više mogli biti ustaše, ni mudžahedini ni balisti jer su Đukanović i Marović sad trebali da postanu prijatelji sa Zagrebom, Sarajevom, Prištinom. Milošević će postati idealan dežurni krivac za sve loše u Crnoj Gori, a liberali će i dalje ostati crni separatisti koji uporno ruše dogovor sa Beogradom oko zajedničke države.

Novi monopoli

- Tada su u Crnoj Gori mnogi progledali postavši veliki zagovornici samostalne države, dok je LSCG istisnut na marginu?

- Valja potsjetiti da je režim opljačkanim bogatstvom kupovao institucije, intelektualce, književnike, političare, osnivao podložne medije, akademije, udruženja, nevladine organizacije, modelirali se izbori i kreirala ukupna politička scena. Tek šest punih godina poslije isporučivanja Miloševića Hagu, raspisan je referendum. Ali u tih šest godina dovršena je potpuna pljačka Crne Gore i ostvaren strateški cilj režima kroz infrastrukturno zaokruživanje Crne Gore kao prve privatne evropske države. Liberali su godinama gurani na poziciju aminovanja takvog stanja, ali kao patriote i demokrate odbili smo tu sramnu ulogu i borili se. Na žalost, procrnogorska inteligencija koja je sebe predstavljala kao antiratnu i demokratsku, poklekla je i pristala da kriminalizovani režim servisira svim vrstama lažnih alibija. Poraženi smo u nepoštenoj i neravnopravnoj borbi koja je trajala punih petnaest godina. LSCG je 24. marta 2005. na vanrednom kongresu odlukom o prestanku političkog djelovanja priznao tu činjenicu. Ukratko, to je srž priče.

- Kako vidite Crnu Goru sada, četrnaest mjeseci nakon lanjskog referenduma i ponovno stečene državnosti. Vladajuće strukture tvrde da je u kratkom vremenu postignut veliki napredak, dok drugi smatraju da je zapravo na dulji rok zacementirana vlast Đukanovićevih socijalista i koalicijskog mu SDP-a?

- Stvari su jasne: tzv. napredak vidi se kao rezultat pritiska u prvom redu Evropske Unije. Taj skromni rezultat godinama se očitava u tome što parlament usvaja zakone koje niko ne poštuje i što vlast deklarativno izražava želju za učlanjenjem Crne Gore u Evropsku Uniju. Strukturni tokovi u Crnoj Gori idu u suprotnom smjeru prijeteći da Crnu Goru definitivno odvoje od evropske perspektive sve u svjetlu obnavljanja rivalstava viđenih u hladnoratovskom periodu. Predmetom tih rivalstava postala je i sićušna Crna Gora. Lični apetiti Đukanovića i Marovića progutali su prirodne interese Crne Gore i njenih stanovnika.

- Kako vidite novu, staru vlast, je li Crna Gora stvarno postala privatnom državom nekolicine političkih moćnika i bliskih im poduzetnika, ima li aktualna Vlada pokretačku ulogu ili se njome upravlja iz Đukanovićeve sjene, što je s obećavanim reformama i putu k europskoj Crnoj Gori?

- Nema te alhemije koja može pomiriti demokratske i evropske perspektive Crne Gore sa kriminalizovanim jezgrom njenih vlasnika, to jedno drugo dokida. Ta alhemija je na djelu u Crnoj Gori godinama. Kad danas gledam orkestrirane napade na crnogorsku vlast iz redova novinara i analitičara koji su LSCG godinama satanizovali zbog istih riječi koje oni tek danas pišu i govore kao svoje, nasmijem se. Naime, liči mi to na neku pucnjavu, pucnjave radi, a rat je već završen pa se peru ruke od njegovih užasnih rezultata. A možda je izdato novo naređenje za bitku sa sigurnim ishodom, jer u druge bitke, osim unaprijed dobijene, ovi koji tek danas vide da su Đukanović i Marović pljačkaši, ne ulijeću. Ova druga varijanta bila bi bolja po Crnu Goru. Svaki naš blagovremeni i argumentirani istup o prirodi Đukanovićeve vlasti i njenim stvarnim interesima krugovi oko podgoričkog Monitora i novog dnevnika Vijesti tretirali su kao napad na Crnu Goru. Danas i Vijesti i Monitor pišu isto, ali sa godinama zakašnjenja.

Užasni rezultati

- Crnogorci su o svojoj teškoj svakodnevici u stanju beskrajno dugo razgovarati. Ali kad o tome treba javno i bez uvijanja progovoriti, tada se, uz časne iznimke, ta nagomilana društvena kritika uglavnom svede na floskulanje o tranzicijskom periodu i teškoćama koje to razdoblje sobom nosi. U čemu je, po Vama, problem?

- U svemu pomalo. Ta priča o crnogorskom čojstvu i obrazu je odavno iza nas, definitivno je završena na dubrovačkim zidinama i inim ratištima i potvrđena kroz nesmjenjljivost očigledno opake ohlokratske vlasti i svega što je učinjela kroz punih sedamnaest godina. Svoj vrhunski krešendo dobila je u proizvođenju Đukanovića i Marovića u demokrate i očeve crnogorske nezavisnosti, takođe i u želji da se njihovo savezništvo sa Miloševićem ovjekovječi kao rijetka politička mudrost, a pogotovo u želji da se totalna pljačka Crne Gore predstavi kao jedini način njenog preživljavanja! Crna Gora je dobrovoljno prevarena. Odbijanje Liberalnog saveza da bude jednako prevaren dovela je do njegovog nestanka. To je za nas bio jedini mogući izbor.

- Crnogorska vlast svako malo pokazuje jako velike znakove nervoze, nema spremnosti da se čuje i uvaži kritika, dok se raznim tumačenjima pokušava prekrajati nedavna prošlost u čemu su najdalje otišli Đukanović i Marović, recimo, prigodom nedavnih dodjela nagrada Internacionalne lige humanista?

- Vlast zna da je učestvovala u zločinu rata, bila njegov inspirator, huškač i organizator u Crnoj Gori. To zna svaki Crnogorac kao što zna i svaki Dubrovčanin, ili Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Takođe, vlast zna da je pljačkaška. Sve im je oprošteno, u taj proces express-zaborava gurala je međunarodna zajednica kako bi ih učinila prihvatljivim u borbi protiv Miloševića. Lokalni staf međunarodne zajednice u Podgorici djelovao je kao opijen šarmom crnogorske vlasti. Đukanović je čak odbio da svjedoči protiv Miloševića, a nije dobio ni packu. Kada je u Podgoricu znao sletjeti Solana, a to je bilo često, zajedno su izgledali kao velika srećna porodica. Ima u tome pristupu spoljnog faktora nešto duboko potcjenjivačko, nešto što poručuje - ma svi su oni na Balkanu isti, daj da ih svežemo u novi čvor i idemo dalje. Susreti u okruženju djelovali su na isti srećan način.

Aboliranje vlasti

- U otvorenom pismu crnogorskim intelektualcima tim povodima napisali ste, uz ostalo, da svjesno manipuliranje činjenicama i relativizacija zbivanja iz nedavne prošlosti zapravo predstavljaju novo beščasno ruganje žrtvama, bilo da je riječ o Dubrovniku, Bukovici, Štrpcima, hapšenju Muslimana u Herceg Novome itd.

- Ostao sam zapanjen drskošću teza osoba koje su iz antiratne opcije lukrativno prešle na stranu ratnih profitera i koliko do juče godinama bile glavni logistički centar za potporu svakom falsifikatu Đukanovića i Marovića, te bitni organizatori konačnog uništavanja LSCG-a. Kada se saučesnik ili počinilac ili podstrekač izvinjavaju, to je izrugivanje i pravdi i žrtvama. Naravno, politika nije pravda niti sud, ali i u njoj postoje etički Rubikoni koji se ne smiju prijeći.

- Sve se glasnije spominje i nova Đukanovićeva kandidatura za predsjednika Crne Gore, je li to možda manevar za novo stjecanje imuniteta od mogućeg sudskog progona u Italiji zbog duhanske afere?

- Naši su junaci ljubavnici vlasti, one apsolutne. U njoj uživaju sedamnaest godina. Ona im poništava sve ogromne nedostatke, bez nje je teško održati sliku o sebi. To je karakteristika moći same po sebi, njena najveća ćar. Kad je Kissinger, koji je onakav kakav je, džak sala bez mišićnog vlakna u sebi, postao holivudski plejboj, Mao Ce-tung ga je pitao u čemu je tajna njegove uspješnosti, a Kissinger je pošteno odgovorio – u moći, predsjedniče, moć je najveći afrodizijak. Bez velikoga čuda, Crna Gora se neće oslobađati Đukanovića i Marovića, a od suštinskih i kobnih posljedica njihove svevlasti skoro nikako. Možda je Evropa odlučila da stane na kraj međunarodnim švercerima koji su joj pokrali milijarde eura, kako bi oni stekli nekoliko stotina miliona. Očigledno je da su Đukanović i Marović bitno poglavlje te priče.

Ponovni dolazak na predsjedničku funkciju predstavljao bi potez desperadosa, ali ja povratak vidim kao prirodan, kao čin nekoga ko smatra da je to njegovo vlasništvo. Ne treba nikad zaboraviti da se onakav obim šverca nikako ne bi mogao dešavati da nije bio pod zaštitom moćnih struktura stranih obavještajnih zajednica. Te rijeke novca bitno su određivale i političke tokove na ovim prostorima. Prostor je trajno zatrovan krvlju i mržnjom kao najtrajnijim granicama, a iza njega se pojavljuju koordinirane i ujedinjene balkanske mafije, koje su tek segmenti u jednoj široj, globalnijoj igri.

Crveni signal

- Kako unatoč svemu tome tumačite činjenicu da Đukanovićev vladajući DPS i dalje u ispitivanjima javnog mnijenja vodi pred svima, i da u Crnoj Gori izgleda još zadugo neće doći do smjene najdugotrajnije vlasti na jugoistoku Evrope?

- Crna je Gora do kosti opljačkana, a u duhovnom i moralnom smislu potpuno ruinirana. Vlast režima je totalna. Sami ostaci ostataka nekih kriterijuma su srozani. Pripadnici organizovanog kriminala postali su nova društveno priznata i poželjna elita, njihova bahatost i pogled na svijet - mjera stvari. K tome, oni su toplo prihvaćeni od strane čelnika međunarodne zajednice. Taj obzir koji je imao nekog smisla u vrijeme Miloševića, postao je teško razumljiv nakon njegovoga pada. Slušajući Solanu kada govori o Đukanoviću vi mislite da ispred sebe imate u najmanju ruku Marttija Ahtisaarija. Blair mu je lično pisao, Havel ga hvalio, o Albrightovoj da i ne govorimo, pa protiv koga su onda ove međunarodne optužnice i procesi?

Naravno, politika je proces, ali taj entuzijazam u viđenim balkanskim finesama teško je razumljiv. Sve je relativizovano, vrijednosti izvrgnute ruglu, a opačine se slave kao vrline. Sve je moglo biti drugačije da antiratna crnogorska inteligencija nije potpisala novi društveni ugovor sa režimom, kojim su obje strane zadovoljene. Ta međusobna korist je ubrzala crnogorsku katastrofu i dovela je do krajnjih konsekvenci.

- I za kraj, što mislite o tezi kako je lako iz Praga govoriti, već da se treba vratiti kući, te se na Cetinju i u Podgorici boriti za vlastite stavove, jeste li zauvijek raskrstili s politikom?

- Crna je Gora je raskrstila sa mnom i sa Liberalnim savezom, tako je htjela. Ja nijesam isključivo svojom voljom u Pragu niti je Liberalni savez isključivo dobrovoljno ugašen, nego smo uvažili glas Crne Gore. Moj je egzil dobrovoljan što znači mučan i krajnja je konsekvenca rata koji je režim vodio protiv liberala kao jedinog nepotkupljivog protivnika. U malenoj se Crnoj Gori zna ko je ko i ko je što. Tu nema neobaviještenih. Ova činjenica baca dodatno svjetlo na čitavu priču. Crna Gora je prosto pristala da bude onakva kakva je danas, i time je prestao da postoji bilo kakav rezon daljeg političkog djelovanja LSCG-a. Mi više nijesmo objašnjavali nekome ko generalno ne zna, nego nekome ko generalno odbija bilo kakvu vrstu promjene i samo čeka trenutak za uspješnu saradnju sa režimom. Kad dođete do pozicije da mnoštvu objašnjavate aksiome, to je crveni signal da konačno trebate stati. Dok je postojala ma i najmanja šansa da se nešto učini, tukli smo se.

Ali, pritisak režima na nas i hinjena indiferentnost puka postala je neizdrživa. Teško je posmatrati kako vaša politička koža redovno postaje predmetom golog besramnog kupoprodajnog odnosa. Kažnjeni smo zato što smo bili i ostali patriote i što najvitalnije resurse Crne Gore nikada ne bismo preveli u ličnu svojinu, dakle pokrali, niti bi ih rasprodali. Kažnjeni smo jer nijesmo prihvatili da se prodamo kao demokraturni detalj na ruci organizovanog kriminala, da tamo zasjajimo poput nekog pomodnog sata. Mene nijesu slomili, ali su slamali druge koji danas, kupljeni, šeću i glumataju Crnom Gorom kao javne ljudske olupine. Iskreno, volio bih da ostarim u nekoj drugačijoj Crnoj Gori.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu