Cudesno budjenje

Jan Grzebski je prespavao 19 godina   Autor: Jacek Papis, Dani, Sarajevo   2007-06-15

Jan Grzebski je prespavao 19 godina. Kad je usnuo, Evropa i svijet su bili sasvim drugačiji. Nije vidio mnoge divne stvari: velike - ujedinjenje Evrope, ukidanja podjele na zemlje zapadne Evrope i postkomunizma, tehnološkog i civilizacijskog razvoja i one male - makar rođenje svojih jedanaestoro unučadi. Ali propustio je i strašne stvari: ratove u Evropi i na svijetu, genocid i globalne razmjere terorizma. On je i baksuz i srećković u jednoj osobi.

Sve se dogodilo u Dzialdowu - gradiću sa 25 hiljada stanovnika, koji se nalazi između Warszawe i Gdanska. Grzebski je 1988. bio skromni radnik željeznice. Na poslu ga je udario u glavu dio vagona, pa je izgubio većinu zuba. Iako se iz dana u dan osjećao sve lošije, još nekoliko sedmica je normalno išao na posao.

Nakon nesreće je počeo poboljevati - sjeća se njegova žena, Gertruda Grzebska - ponašao se kao da je pijan, boljela ga je glava. Išli smo po doktorima, ali niko nam nije umio pomoći. Nakon nekoliko mjeseci liječnici su mu otkrili tumor na mozgu veličine pet centimetara. Supružnici Grzebski se nisu odlučili za operaciju. Gospodin Jan je postepeno gubio kontakt sa stvarnošću: prestao se kretati, prestao je govoriti, postepeno je gubio vid, nije reagirao na naredbe, da bi na kraju pao u komu. Liječnici su mu davali mjesec, najviše dva mjeseca života.

Šansa u upali pluća I pored strašne dijagnoze, žena gospodina Jana pažljivo se brinula za muža. Nekoliko puta dnevno morala ga je presvlačiti i hraniti. Istovremeno je sama odgajala četvoro djece. Samo je ona vjerovala da će on jednom ozdraviti. Danas ne može sakriti kako je ganuta. Prošloga ljeta Grzebski se počeo, po mišljenju supruge, ponašati tako kao da joj hoće nešto reći. U zimu se razbolio od upale pluća i u bolnici u Dzialdowu su zaključili da postoji šansa za rehabilitaciju. I tad se desilo čudo.

Prvih dana juna o Janu Grzebskom pisale su na prvim stranama novine u cijeloj Poljskoj, a vijesti su počinjale informacijom o njemu. Televizija je stalno prikazivala njegovu porodicu, a on sam je, odgovarajući na pitanja novinara, s mukom cijedio riječi. Vratio sam se s dalekog putovanja - govorio je. - Za ove godine koje sam preležao u krevetu zaboravio sam kako izgleda svijet stojećki. Pričao je da je svo vrijeme znao sve šta se s njim zbiva, samo nije mogao govoriti i to ga je nerviralo. Puno zahvaljujem bolnici, ali najviše ženi. Sjećam se kako se brinula za mene i ne mogu joj se prestati diviti. Ona je sve radila oko mene, spasila mi je život.

Jedina stvar koja ne čudi Grzebskog je njegova obitelj, jer i dok je bio u komi, ukućani su mu pokazivali novu djecu i cijelo vrijeme mu pričali šta se zbiva u kući. Sjećam se kako mi je žena spuštala unuke na stomak kad su bili mali, kako je govorila čija su to djeca. Zato danas zna sva imena svojih unuka.

Najzaslužniji za buđenje Grzebskog je njegov rehabilitant Wojciech Pstragowski. Objašnjava da je bolesnik stigao do njega nakon godina ležanja u krevetu i buljenja u plafon. Žena pacijenta se jako začudila što je počeo s njim raditi kao da je tek nedavno doživio nesreću.

Počeli smo terapiju od riječi: Dobar dan, izvolite na vježbe - govori Pstragowski. Na početku je pacijent imao samo vizualni kontakt: nije reagirao, nije pravio nijedan pokret. Uveli smo lagane fizičke vježbe i cijelo vrijeme smo razgovarali s pacijentom, koji nas je počeo gledati, onda se osmjehivati, govoriti prve riječi. Svi smo bili iznenađeni da se poboljšanje pojavilo tako brzo.

Grzebski se probudio 12. aprila, nakon samo dva mjeseca rehabilitacije. Uskoro mu se vratila sposobnost govora i počeo je pokretati ruke. Radovao se što se vraća u život i počeo se čak svađati sa ženom. Sad sam sjedi, ruke su mu još zgrčene, ali može staviti u usta čokoladicu. Postepeno mu se vraća kontrola nad nogama, iako je još u invalidskim kolicima.

Koma može nastati zbog povrede glave, tumora ili upale mozga, nedostatka kisika, prestanka dotoka krvi u mozak, trovanja i različitih bolesti - naprimjer dijabetes, bolesti jetre ili bubrega. Čovjek u komi može gubiti fiziološke funkcije - ne reagirati na bol ili dodirivanje površine oka.

Za vrijeme kome umire 50% bolesnika; samo svaka deseta od probuđenih osoba može posve ozdraviti, a i to nakon mnogo mjeseci rehabilitacije. Ipak, dešavaju se čudesna buđenja, o kojima pišu novine cijelog svijeta. U junu 2003., tad 39-godišnji Amerikanac Terry Wallis, koji je bio u komi 19 godina, došao je k svijesti i odmah prepoznao majku koja je sjedila pored kreveta. Ipak, do danas misli da ima 19 godina, a da je predsjednik Ronald Reagan. Pregledi su pokazali da je u vrijeme kome njegov mozak popravio oštećenja nastala u nesreći. U martu 2007. probudila se iz kome Christa Lilly, koja je od srčanog udara 2000. četiri puta na kratko dolazila svijesti. Ipak, i ovoga puta je nakon tri dana ponovo pala u komu.

Nakon par dana je priopćeno da je informacija o buđenju iz kome, po mišljenju bolnice, neistinita; da se u tom slučaju ne može govoriti o komi, nego o afaziji, prije svega zato što je Jan Grzebski čuo i razumio šta mu se govori. Iz njegove bolničke dokumentacije proizilazi da je 1990., dvije godine nakon nesreće, pacijent gutao, pio, čuo i razumio šta mu se govori i mogao signalizirati razne potrebe, bolove ili zagušljivost. Na osnovu tih podataka može se zaključiti da to sigurno nije bila koma.

Gertruda Grzebska također protestira: Janek nije bio u komi, on je sve razumio šta mu govorim. Grimasama mi je davao do znanja da je žedan, gladan, da mu je hladno. Obuzela ga je nemoć, čudna nemoć, ali to nije bila koma.

Prof. Jan Talar, koji u Bydgoszczu vodi kliniku za ljude u komi, smatra slučaj Grzebskog izuzetnim. Ipak, tvrdi da je on mogao biti u komi nekoliko mjeseci, a kasnije je njegov mozak bio u tzv. stanju zatvorenosti, a onda u stanju minimalne svijesti, što liječnici nazivaju vegetativnim stanjem: Do takvih bolesnika dopire ono što se zbiva oko njih, ali nisu u stanju ništa učiniti s vlastitim tijelom. Tek s vremenom se ćelije centralnog nervnog sistema pobuđuju na obnovu.

Slučaj Jana Grzebskog poslužio je kao argument protivnicima eutanazije. Tvrde da je to dokaz da se, neovisno o tome u kakvom je stanju pacijent, ne može isključiti aparatura za održavanje života. Svi se slažu da je čudo buđenja ogromna zasluga obitelji.

Imamo na odjelu pacijente koji su kraće paralizirani i mnogo mlađi od gospodina Jana, govori šefica klinike u Dzialdowu, dr. Hanna Kozminska. Većinu njih su obitelji odbacile. To rezultira teškim depresijama, nedostatkom suradnje u rehabilitaciji i najzad nedostatkom bilo kakvog poboljšanja. Kod Grzebskih je bilo drugačije. Gospođa Gertruda Grzebska je divna osoba. Iznenadilo me kako su i ona i muž vedri. Kad je Jan počeo pokretati ruke, radovali su se kao djeca. Smijali su se kad je žena mužu kupila cipele.

Njegov slučaj je danas nada za druge. U Poljskoj se trenutno u stanju kome nalazi oko osam hiljada osoba.

Možda bi stanje Jana Grzebskog trajalo još dugo, zahvaljujući požrtvovanosti i posvećenju njegove supruge Gertrude. Za sve te godine ona nije izgubila vjeru, brinući se za potpuno paraliziranog muža, koji nije reagirao ni na kakve vanjske poticaje ni davao ikakvih znakova, koji nije imao nikakve komunikacije sa svijetom. Koliko se suza samo prolilo. Koliko se namolilo i naplakalo. A djeca su mala bila, šta ona mogu pomoći. Ko god bi došao, odmahnuo bi rukom i rekao: kad će ovaj umrijeti? A on nije umirao - pričala je novinarima. Za sve ove godine obiteljski liječnik je samo prepisivao recepte za pelene. A kad bih zvala hitnu, govorili bi: Nemamo mi tu posla, on će začas umrijeti. Niko nije htio liječiti Janeka.

Sve je počelo od upale pluća. U bolnici u Dzialdowu su utvrdili da je ipak moguće ostvariti neki kontakt s pacijentom. Činilo nam se da razumije šta mu govorimo - rekao je fizioterapeut Wojciech Pstrągowski. Počeo sam s njim intenzivno raditi.

U ovom trenutku, nakon dva mjeseca rehabilitacije Jan Grzebski govori, izražava mišljenje, osjeća kao i svaki čovjek. Više ne liči na biljku, nego na punovrijednog čovjeka, koji se vratio s dalekog putovanja. Živ je!

Možda to nije bila prava koma u medicinskom smislu. Prof. Miroslaw Zabek, neurohirug i šef Klinike za neurohirurgiju Centra za medicinsko postdiplomsko obrazovanje, naziva stanje Jana Grzebskog stanjem subkome ili produžene nesvijesti. Tvrdi da je pacijent primao impulse, obitelj je bila s njim, govorili su mu, palili televizor. Ipak je čovjek u komi bez svijesti. Mozak ne prima nikakve impulse izvana i ne reagira na njih. Pacijent ima zatvorene oči, obično je priključen na respirator, jer sam ne diše. Ne jede. Ipak, priznaje da je slučaj Grzebskog za njega velika tajna. Neobično je makar to da nakon toliko godina pacijent nije zaboravio govoriti.

Jan Grzebski je prespavao 19 godina. Kad je usnuo, Evropa i svijet su bili sasvim drugačiji. U Poljskoj štrajkovi, bonovi za benzin, duboka i tužna komunistička PRL, jer je do Okruglog stola, prijelomnog za cijelu Evropu, trebala proći još cijela godina (juni 1989.). Nije vidio mnoge divne stvari: velike - ujedinjenje Evrope, ukidanja podjele na zemlje zapadne Evrope i postkomunizma, tehnološkog i civilizacijskog razvoja i one male - makar rođenje svojih jedanaestoro unučadi. Ali propustio je i strašne stvari: ratove u Evropi i na svijetu, genocid i globalne razmjere terorizma. On je i baksuz i srećković u jednoj osobi. Sjedi kao domaći svemirac na kauču u malom poljskom gradu i pomalo podsjeća na onu majku iz filma Good bye, Lenin, koju je sin pokušavao poštediti šoka promjena u Njemačkoj kakve su se desile za vrijeme njene kome.

Gospodin Jan preživljava nešto kao civilizacijsko čuđenje. Kad je usnuo, svijet je bio drugačiji: prazni rafovi, tužan i turoban svakodnevni život, sirotinja. Svega ima puno, što god čovjek poželi. I ljudi kao da su šareniji. Ja se još sjećam komunizma. Oporo vrijeme. A sad sam saznao da imamo desničarsku vlast. Sve je drugačije. Mislili su da ću umrijeti, ali ja se još ne spremam na onaj svijet - priznaje Jan. Ne može vjerovati da su prodavnice otvorene sedam dana u sedmici, a potpuno ga ošamućuje tehnološki razvoj: internet, mobiteli; ne razumije većinu emisija na mnoštvu televizijskih kanala.

Danas je Jan Grzebski na putu ozdravljenja. Polako se vraća u svijet ili, zapravo, upoznaje ga i uči ga iznova. Mora vrlo brzo nadoknaditi civilizacijski šok, što ga sigurno čini antropološkim fenomenom. Kad bismo vjerovali dojmovima gospodina Jana, nameće se neobično jednostavna i možda odveć očigledna refleksija: možda naš svijet i nije jedan od najgorih, samo živeći iz dana u dan, imajući osiguran neprekidni kontinuitet našeg života, gubimo nešto ili prestajemo primjećivati da se ipak, i pored svega, na nekom elementarnom nivou sve kreće nabolje? I treba nam tek ovakav jedan gospodin Jan da nas podsjeti na to?

Prevela s poljskog jezika: Tanja Miletić Oručević

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu