Garda cara Lazara

Autor: Gojko Beric, Oslobodjenje, Sarajevo   2007-05-10

Srbijom ponovo maršira crveno-crna koalicija, s tom razlikom što je danas odnos snaga unutar nje obrnut, pošto su radikali postali najjača politička stranka u zemlji. Tomislav Nikolić koji, kao i njegov duhovni otac Šešelj, ima titulu četničkog vojvode, postao je treći po rangu u vrhu vlasti. Time je četništvo instalirano u temeljnu državnu instituciju.

Ako su vas mediji, ili neki drugi vrag, učinili ovisnikom o političkim drogama svih vrsta - a takvih je poveliki broj - vjerujem da ste noć između ponedjeljka i utorka, sve do prvih jutarnjih sati, proveli ispred televizijskih ekrana gledajući gladijatorski obračun vodećih srpskih političara. Sa stanovišta mentalnog zdravlja postoje, naravno, preporučljivija uzbuđenja od maratonske verbalne tuče srpskih parlamentaraca, u kojoj je vrijeđan i pokojni premijer Zoran Đinđić, ali ovo je bilo pravo izdanje Krležine balkanske krčme. Da nije što jeste, bila bi to isključivo srpska stvar. Problem je u tome što će završni čin te nacionalističke predstave, po svemu sudeći, postati teret za cijeli region, jer je za predsjednika Narodne skupštine izabran Tomislav Nikolić zvani Grobar, koji na čelu Srpske radikalne stranke zamjenjuje opravdano odsutnog haškog optuženika Vojislava Šešelja. Za Nikolića su glasali i preživjeli socijalisti i tako potvrdili svoje staro savezništvo sa šešeljevcima, uspostavljeno u vrijeme Miloševićeve vladavine.


Srbijom tako ponovo maršira crveno-crna koalicija, s tom razlikom što je danas odnos snaga unutar nje obrnut, pošto su radikali postali najjača politička stranka u zemlji. Tomislav Nikolić koji, kao i njegov duhovni otac Šešelj, ima titulu četničkog vojvode, postao je treći po rangu u vrhu vlasti. Time je četništvo instalirano u temeljnu državnu instituciju. Radikalska šapa nije uspjela da na prethodnim izborima zgrabi izvršnu vlast, ali su apetiti sada porasli. Ako bi postao premijer, Nikolić bi, kako je rekao, prvog dana pohapsio polovinu Koštunicine vlade, ali bi Voju Kalašnjikova poštedio. Bilo kako bilo, nekadašnjem upravniku kragujevačkog groblja, po čemu je i dobio politički nadimak, i bez toga ostaje dosta prostora za pravljenje štete. Kako Srbiji, tako i njenom okruženju.


Njegov jedini politički program o kome se nešto zna je Kosovo, neeksplodirana bomba čiji fitilj dogorijeva. Vođa radikala je unaprijed proglasio mrtvim svakog srpskog političara koji bi Kosovo predao bez rata. Na pitanje da li time huška na rat i zvecka oružjem, Nikolić je odgovorio da on može zveckati samo ključevima od svog automobila. Ali, jeftina patriotska parola već je regrutovala prve dobrovoljce. Za zborno mjesto su odabrali crkvu Lazaricu u Kruševcu, gdje se prošle subote okupilo više od stotinu pripadnika Garde cara Lazara, spremnih da u slučaju proglašenja nezavisnosti Kosova pođu u odbranu srpske zemlje. Kruševac je izabran zato što je odavde car Lazar pošao da brani hrišćanstvo od islama bez pomoći Evrope, kao što i mi danas branimo, takođe bez pomoći evropskih sila. Izvršeno je postrojavanje, a potom su gardisti dali zakletvu u crkvenoj porti, sročenu po tekstu epske pjesme Boj na Kosovu. Zakletva je položena pred zastavom koja je za tu priliku stigla iz Moskve. Na njoj je pisalo Ujedinjeni pravoslavni. Na kraju je ispaljen simboličan metak upozorenja Šiptarima.


Garda cara Lazara sastavljena je od veterana koji su ratovali u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Oni su ponovo namirisali krv, pljačku, dim paljevine i jauke žrtava. Osnivač ove paravojne jedinice je neki Hadži Andrej Milić iz Guče, koji tvrdi da raspolaže potencijalom od preko 200 hiljada boraca. Iako su, u pravilu, ratni planovi apsolutna tajna, dotični Milić je objavio najvažnije ciljeve ratnog plana Garde. U strateškom smislu, to su odbrana Kosova i borba protiv radikalnih islamista. Ovo drugo će biti stvar nekakve gardijske hrišćanske milicije. Ali, to još nije kraj. Šiptarskim teroristima poručujem da nas ne čekaju na Kosovu. Omrknuće, a neće osvanuti. Dobro neka znaju: ili neka beže u Tiranu ili će dobiti metak u čelo. Nećemo se smiriti dok ne stavimo srpsku zastavu na Šar-planinu. A kad se sa Kosova vratimo kao pobednici, obračunaćemo se s nevladinim organizacijama i izdajnicima u Vladi Srbije. Možda ćemo izazvati i Treći svetski rat, ali posle nas svet neće više izgledati kao danas, fantazira Milić, spreman da u svojoj bolesnoj mašti poubija sve što je naumio.


Bilo bi primjereno zdravoj pameti da, poslije toliko izgubljenih ratova, srpska vojnička truba završi u nekom vojnom muzeju. Umjesto toga, ponovo se čuju njeni zvuci, koji su devedesetih godina prošlog vijeka i Srbima i narodima koji su s njima živjeli, donijeli istorijsku nesreću. Kao da je poražene trubače inspirisala zloslutna pjesma akademika Matije Bećkovića Ćeraćemo se, kojom ovaj nacionalista poručuje da će još biti ćeranja. Što će reći, ratovi nisu završeni. Njihovo okupljanje u Kruševcu predstavljalo je simboličnu uvertiru u novo političko unapređenje ultranacionaliste Tomislava Nikolića. Nije ni čudo, jer između anonimnog tipa iz Guče i vođe radikala nema suštinske razlike - obojica žele da Srbiju ponovo dignu na noge i vrate je uzorima kakvi su bili Milošević i Arkan. To im možda i neće biti naročito teško jer se Koštunica ovog ponedjeljka najzad izjasnio i prestrojio tamo gdje mu je srce oduvijek i bilo, pa su poslanici njegove stranke glasali za Grobara.

Nacionalistički blok porazio je plišanu revoluciju kojom je Milošević svrgnut s vlasti. Većinska Srbija okrenula je leđa Hagu. Demokratija je ne zanima, Evropa još manje. Moskva je uputila čestitke, a zbunjeni Zapad po stoti put smišlja šta da čini. I tako, vozovi istorije prolaze li prolaze. Sa balkanskih perona mašu im samo očajni gubitnici paklene tranzicije.

Posaljite ovaj link preko email-a

Nazad na prethodnu stranicu